Naslov ovoga prikaza autobiografije Stevana Dedijera parafraza je njegove čuvene izreke o samom sebi da je Srbin s dna kace. Izjava je to kojom se izjasnio početkom devedesetih godina kada je u zapaženim javnim nastupima kao istaknuti intelektualac osudio zločinački režim Slobodana Miloševića i velikosrpska presizanja naviještena u famoznome memorandumu SANU. Izjava je to čovjeka koji je 'proživio lijep život na svim dijelovima ovoga planeta, na zadatku ostvarenja napornih snova. Pripadao sam svugdje i nigdje. Kao što za sebe reče Demokrit, kozmopolit sam i tu je moja prednost, ali tu su i moji nedostaci kada valja dati odgovor sebi na temeljna pitanja'.

Nakon dvije stotine i pedeset stranica ove autobiografije harni čitatelj može zaključiti da su i Srbin i kozmopolit figurativno ostali na dnu te visoke drvene posude za kiseljenje kupusa, tiještenje grožđa i slično. A budući da je nemali dio, malo je reći, burna, bogata i duga života proveo pišući izvještaje o obavještajnim zadacima, on i svoju autobiografiju shvaća kao možda najizazovniji i najteži zadatak kojeg se prihvatio u posljednjih devedeset godina. Jer Stevan Dedijer (Sarajevo, 1911. – Dubrovnik, 2004.) bio je, kako se navodi u bilješci nakladnika, fizičar, novinar, padobranac, urednik, diplomat, član Švedske akademije znanosti, poliglot i utemeljitelj koncepta poslovnog obavještavanja (business intelligence). I nije baš sigurno da je sve tu nabrojeno čime se on bavio, pogotovu baveći se onim po čemu je najpoznatiji, čemu je rodonačelnik u svjetskim okvirima, a što se engleski kaže business inteligence i što se teško prevodi bez ostatka, pa se tako nazivalo i industrijskom špijunažom, znanstvenim obavještavanjem i slično. To mu je navuklo neprikladnu auru bjelosvjetskoga špijuna, premalo zatajenoga, svojevrsnoga Jamesa Bonda u visokoj svjetskoj politici i znanosti.

Pisac ovih redaka imao je priliku sresti Stevana Dedijera, jednom početkom milenija za ručka u restoranu Pere Miladina na zagrebačkoj Šalati i nerijetko u ljetnom Dubrovniku u Gradskoj kavani. Taj srdačni i čestim osmijehom široko otvoren i glasan čovjek zbilja mi nije odgovarao predodžbi bilo kakva špijuna, doimao se ponajprije kao krepki veteran svih svjetskih bitaka svih vrsta. Pa kada takav čovjek odluči napisati autobiografiju, to onda mora biti više od zanimljiva štiva, to mora biti društveni događaj prvoga reda. I jest.

Nakladnik je knjigu primjereno opremio tako da iz toga gustoga štiva, prepuna značajnih anegdota, autorovih susreta sa svjetski znamenitim ličnostima, najvažnijih događaja u dva stoljeća, zapravo, s kojima je autor kao malo tko na ti, ništa neće ostati nezapaženo. Naime, ta autobiografija ima čak četiri instruktivna preteksta koji gotovo kao da postaju integralni dio osnovne teme, mnogo više su ti tekstovi od uobičajena predgovorenja. Tako u predgovoru hrvatskom izdanju prof. dr. Tvrtko Jakovina pod naslovom 'Životna priča svjetskoga skakača' postavlja esejistički sjajan historiografski plastron na kojem odlično smješta i podcrtava Dedijerovu ulogu u svekolikoj povijesti. Tako taj tekst uvelike pomaže cjelokupnosti doživljavanja i razumijevanja univerzalne važnosti Dedijerova životopisa. Opisuje tako i kako je nastao Dedijerov pisalački dijakronijski diskurs koji, koliko se god može smatrati neumitnom značajkom njegova stila, ponekad može zbunjivati čitatelja zbog svih tih autorovih zaletavanja naprijed i natrag u pričanju.

Predgovarač i precizno negira to Dedijerevo špijunstvo i ukazuje na to da je on predvidio informatičko doba, da je među prvima shvatio da je gotovo sve dostupno iz otvorenih izvora. Svoju je doktrinu iz business inteligencea htio primijeniti i u projektu Hrvatska u 21. stoljeću za koji je, za jedan hrvatski novi dinar, sklopio ugovor s vladom. Projekt se slabo razvijao, ali to nije bila predlagačeva krivica. On je i tada bio u punoj radnoj i mentalnoj formi, a pokazivao je kako treba u svoj punini živjeti život do kraja, onako kako ga je on uvijek osmišljavao, i to s pravom mladalačkom radoznalošću i s enormnom znanstveničkom znatiželjom. Sve to on zahvaljivao je nečemu što je nazvao genetskim optimizmom. Prof. dr. Wilhelm Agrell u predgovoru švedskom izdanju ove knjige naglašava da je pošteno reći da je Stevan Dedijer 'izumio' pojam društveni obavještajni rad, identificirajući tako i imenujući jedan općedruštveni fenomen, koji je poznat i prakticiran kroz cijelu ljudsku povijest te koji se ubrzano preoblikuje zahvaljujući utjecaju tehnoloških promjena, znanstvenom istraživanju i globalizaciji. A i internet je već tu.

Carin Dedijer, posljednja Dedijerova žena, zajedno s njihovim mlađim sinom Mikijem uredila je ovu Stevanovu autobiografiju i napisala zanimljiv uvod koji i nadopunjuje njegov životopis. Ona zaključuje da će ispovijest čovjeka čija životna povijest zrcali povijest cijeloga dvadesetoga stoljeća biti izvor inspiracije njegovoj djeci i unucima, njegovim prijateljima i kolegama, povjesničarima dvadesetoga stoljeća te drugim čitateljima. Prikazivaču ove knjige, kao što se to vjerojatno i čita, itekako je inspirativna.

Četvrto predgovorenje naslovljeno je dedijerovski: 'Svi autobiografi su lažljivci', kaže autor jer se na primjeru vlastita života uvjerio da 99,99 posto informacija koje primamo putem osjetila zaboravimo i da ne ostave traga u našem mozgu. Autobiografije bilježe zato zbivanja koja smo upamtili na podlozi od bezbroj zaboravljenih detalja i zbog toga je, zaključuje autor, kao u naslovu. Ali ono što sigurno nije zaboravio taksativno je navedeno u dva pogovorna dodatka knjizi, a to su 'Ranojutarnja spoznaja u Dubrovniku' i 'Moje prijelomne životne odluke'.

Tu on navodi kada je i kako učinio prvi skok i otišao 1923. na školovanje u Italiju, pa onda 1929. u SAD, s osamnaest godina. Inspiriran predavanjem Nielsa Bohra na Princetonu, sa studija strojarstva prešao je na fiziku. Godine 1934. vraća se u Ameriku iz Srbije i jedva preživljava Veliku depresiju. Priključuje se Komunističkoj partiji u New Yorku, napušta posao u Newsweeku i prelazi sa 30 dolara plaće na tjedan na svega 10 u Slobodnu reč. Pristupa zatim američkome OSS-u gdje je obučen za agenta pa otkriven kao komunist i izbačen 1942. godine. Postaje stoga padobranac dobrovoljac i 1944. sudjeluje u operacijama u Arnhemu i Bastogni te se vraća u Jugoslaviju. Godine 1950. nakon burnih dana u novinarstvu vraća se fizici i prihvaća se posla na izradi Titove nuklearne bombe. Shvaćajući demokratski imperativ 1953. pridružuje se Milovanu Đilasu i Vladimiru Dedijeru u borbi protiv tadanje Titove verzije komunizma. Pod utjecajem revolucije u Mađarskoj 1957. piše članak 'Znanost, sloboda i razvoj', zbog čega je izbačen iz fizike. Živi kao unutrašnji emigrant do 1961. kada je uspio stvarno emigrirati u Dansku pa onda u Švedsku.

Godine 1966. osniva sveučilišni centar za strategiju istraživanja o razvoja (R&D) , a 1972. objavljuje 'Obavještajni rad je temeljno sredstvo razvoja i mora postati sveučilišni predmet'.

To otkriće je preplašilo profesionalne obavještajce, sveučilišta te njegove prijatelje i obitelj. No 1978. slijedi njegovo epohalno otkriće business intelligence, poslovno obavještavanje, te prelazi na fakultet ekonomije i menadžmenta. Odlučuje se onda ponovno baviti padobranstvom 1980. godine u sedamdesetoj godini. Godine 1985. uzima jugoslavensku putovnicu, a kći Danica pronalazi mu stan u Dubrovniku. U Hrvatsku odlazi 1989. i otvoreno se suprotstavlja Miloševiću, a 1991. potpisuje već spomenuti ugovor s hrvatskom vladom.

Godine 2000. još jednom, u devedesetoj godini, služi se padobranom.

U posljednjih dvadesetak redaka možda je kondenzirano sadržano samo najnezaobilaznije iz Stevanova žića i priključenija. Sve nespomenuto iz njegove biografije podjednako je važno i da se ne bi lagalo zbog zaborava treba to i naglasiti. Treba još reći i da Stevan Dedijer uopće ne pati od kronične i akutne bolesti svih memoarista, a to je sindrom naknadne pameti. Toga u njega nije primijetiti, osim u tragovima kada je jetka autoironija posrijedi, a onda je više nego dobrodošla jer nije baš vjerovati piscu koji nije u stanju i sebi se narugati, pa makar to ostajalo u amanet generacijama i generacijama. I još, za kraj, jedna od Dedijerovih misli vodilja: 'Nasmijete li se jedanput dnevno od sveg srca sebi, svojim prijateljima, neprijateljima i cijeloj ljudskoj vrsti na planetu, neće vam trebati psihijatri ni gerontolozi.' Sapienti sat.