Knjiga koju trenutno čitam

Čitanje i ja smo u posebnom odnosu, imam neobičnu naviku još od ranog djetinjstva da paralelno čitam nekoliko knjiga gubeći se u svjetovima i ponekad ih slučajno susrećem u tim paralelizmima, pa zatim valjda podsvjesno stvaram neku petu narativnu liniju o toj nad ili pretknjizi koju čitam.

Trenutno iščitavam novi roman Ivane Bodrožić 'Sinovi, kćeri' koji se suptilno bavi otključavanjem naših zadatosti i govori na neobičan način o tome da lako posrćemo u ono što smo mislili da nismo; iako se bavi fizikalnim ograničenjima, naše zaključanosti leže negdje drugdje - one su u pogledu drugog, ne u tjelesnosti i tijelu.

Pored nje čitam dobitnika ovogodišnje NIN-ove nagrade Sašu Ilića i njegov 'Pas i kontrabas'. Roman je to o jazzu, ljubavi, geografskim izmještavanjima, ali i antipsihijatrijskoj pobuni protiv društva koje je napokon odlučilo zaboraviti svoje ratove.

Paralelno je tu poezija. Trenutno sam ponovno okupirana Vladom Martekom i njegovim opusom pa me podsjetio da se ponovno vratim studentskoj ljubavi Majakovskom i njegovoj možda ključnoj rečenici/stihu 'bit ću besprijekorno nježan, ne muško već oblak u hlačama'. Martek me tako vodi prema svojoj zbirci, vrlo neobičnoj i začudnoj. Ova poezija bolja je od idealne i kaže u jednoj rečenici '…gle s obje strane istina...' Jer njegova misaona teza govori da neki umjetnici stanu u razvoju duše, i iako dalje nastavljaju djelovati, mi možemo vidjeti da su stali i dalje ne rastu. Za dušu kaže da ona nije sadržaj. Tim filozofskim mislima trenutno se bavim i one me zaokupljaju.

Uvijek paralelno čitam stručnu literaturu koja je usko vezana uz sadržaje koje predajem studentima, dvije knjige su trenutno ponovno na stolu, a to je Heiner Müller 'Pozorište je kontrolirano ludilo' koji, među ostalim, govori o Brechtovoj misli o teatru, a koji bi mogao profitirati kao onaj koji je u konfliktu s literaturom. U nekoj dijalektičkoj spoznaji tu nastaje sukob kao temelj drame, što je meni iznova potentno za razmišljanje. Zatim, tu je i sjajna knjiga Declana Donnellana, britanskog redatelja i autora, 'The actor and the target', koji kroz svoj sistem ima svjež i radikalan pristup glumi. Čitam konstantno i stalno, kad hodam, sjedim, ležim, ali ovih nekoliko knjiga u ovom trenutku, dok ovo zapisujem, gledaju u mene i čekaju da ih nastavim čitati, a druge vrebaju s polica.

Knjiga koja mi je promijenila život

Puno je knjiga u ranoj čitalačkoj fazi odredilo moj život. Kad sam kao djevojčica provodila sate u knjižnici gubeći se među policama, najviše sam iščitavala poeziju, ona me na neki čudan način u kratkom vremenu mogla odvesti u potpuno druge svjetove, pa su tu bili Majakovski, Cvetajeva, Rimbaud, Mallarme, uz njih Ujević, Sever, Kranjčević, Matoš, Pupačić, Slamnig, Kaštelan i naravno Krleža. Kasnije sam otkrila i Dragojevića, čija sam zaljubljenica. Vrlo rano sam čitala sve te autore, možda ih nisam do kraja razumjela, ali sam instinktivno osjećala njihovu veličinu i snagu.

I onda se sjećam trenutka u kojem mi je, imala sam trinaest godina, u ruke slučajno došla tanka knjižica neobičnog naziva 'Tonio Kröger' Thomasa Manna. Sjedila sam u skrivenom kutu knjižnice i iščitavala je, potpuno se poistovjetivši s glavnim likom. Znam da sam tada prvi put shvatila i povezala se s tim likom plavog dječaka, kasnije mladića, i shvatila da mi je Tonio, tj. Mann otkrio da je ono što muči moj mladi mozak zapravo umjetnost, koju, kako Tonio kaže, iznalaziš kao izlaz iz sadašnjosti. Nakon njega iščitala sam cijeli Mannov opus i zaljubila se u naraciju i likove koji kao (što sam kasnije shvatila) u tragedijama nekako kao da su već prvom rečenicom osuđeni na vlastiti usud, i iako ja to kao čitateljica ne znam, sama knjiga, kao neki 'nadautoritet', zna. To znanje knjiga i širina kojom su me obuhvaćale u svom superznanju za mene su bili ključni moment da se okrenem kazalištu i da kroz svu tu sadašnjost čitanog nađem kazališni ključ.

Kasnije, kao studentica komparativne književnosti i kroatistike, počela sam i s konačnom profesionalnom deformacijom i vjerujem u to vrijeme studija iščitala valjda ono što nikad više neću iščitati, jer riječ i čitanje traže vrijeme, a vremena je sve manje kad krene stvaran život. Tu su se otvarali opusi starije hrvatske, engleske, francuske književnosti, zatim kanoni njemačke literature i drame. Sve je to ostavilo dubok trag na meni do moje dvadeset i prve godine, i ne znam, kad bih sad krenula izdvajati, popis bi bio velik. Svako od tih kanonskih dijela ostavilo je neki zarez u mojoj duši i umu, oni progovaraju suptilno kroz ono što radim u kazalištu, ponekad svjesno, a ponekad nesvjesno.

Knjiga koju bih voljela da sam napisala

A ne znam, možda Harmsove 'Sasvim obične besmislice' ili pak '12 stolica' Iljifa i Petrova. Obje uvijek jednako svježe, s dozom humora, i prepune pitoresknih likova koje i danas prepoznajem oko sebe, smijući im se s guštom. A bez smijeha i humora nema života.

Tu je onda i opus Thomasa Bernharda, teško mi je reći koju njegovu knjigu, ali možda veličanstveni 'Trg heroja', njegov posljednji dramski komad i njegov konačni obračun s domovinom koja je uvijek bila jedna od središnjih tema njegovih djela.

Knjiga koje je na mene najviše utjecala

Svakako Borges i 'Priručnik fantastične zoologije', kao i 'Gašpar Noćnik' Aloysiusa Bertranda. Genijalna Borgesova ideja da na jednom mjestu okupi sva literarna čudovišta, koja su produkt nabujale usmene predaje, ali i hibridi niza pjesnika, teologa i putopisaca, za mene je bila obrtanje stvarnosti i uspostavljanje novog svijeta koji je paralelan našemu. U toj sam knjizi prvi put osjetila kako je kazalište obrnuta stvarnost, pretpolje stvarnosti u kojem stvaraš svjetove. U jednom eseju o kazalištu marioneta Kleist kaže da mu se čini da moramo još jednom zagristi u plod sa stabla spoznaje kako bismo se vratili u stanje nevinosti. Borgesova zoologija vraća nas na prapočela i od nje krećemo izmaštavati svjetove koji su joj slijedili. Bertrandov 'Gašpar Noćnik' za mene ima i simboličku vrijednost, kao i Proustov kolačić, spoznaja da je cijeli život pisao tu jednu jedinstvenu knjigu za mene je bila fascinantna jer cijeli život i pišemo jednu knjigu ili jedan život samo mijenjamo prefikse. Njegova pjesnička proza otkrila mi je značenje ritma jer njen ritam je nenametljiv, a opet savršeno točan, pun spleena, ali i preteča nekog modernizma.

Naravno, tu je i kultna Mannova 'Čarobna gora' i meni važna spoznaja o vremenu za koje kaže da kad je jedan dan kao i svi ostali, onda su i svi dani kao jedan, a u potpunoj monotoniji i najdulji život bi tako prošao u tren i proživio se kao najkraći. Naše vrijeme je bitno, imamo ga mnogo ako znamo s njim, ako ne znamo, onda se utapamo u besmislu vremena. I tu je još jedna važna knjiga, 'Tajanstvena prela' Nikole Šopa, potpuno novo iskustvo riječi, bez ukrasa i retoričkih bravura, a opet novi doživljaj stvarnosti kroz fantastičan ugođaj isprepleten legendama, pučkim predajama i bajkama.

Knjiga zbog koje sam promijenila mišljenje o nečemu

'Dijalektika u teatru' Bertolta Brechta, kao i cijeli njegov dramski opus utjecao je u mojim ranim formativnim kazališnim godinama na moje viđenje kazališta i stvaranje u njemu.

Zadnja knjiga koja me rasplakala

Uvijek me rasplaču Hannah Arendt, Susan Sontag, Herta Müller i Simone Weil, svaka u svom specifičnom diskursu promičući poziciju žene u raznim narativima i formama, kao i društvenim i političkim okolnostima; njihov nepogrešiv osjećaj za osjećanje žene, ženskosti, nježnog tkanja i pozicija borbe za ravnopravnost, kao i prikazi najstrašnijih mogućih zla (Arendt) koje čovjek može počiniti. Sve te autorice uvijek imam uz krevet, pa ovisno o raspoloženju ulazim u njihove krhke i fragilne svjetove i pritom plačem.

Naravno, i jedinstvena i veličanstvena Virginia Woolf i njena 'Vlastita soba'. Jedan od prvih ranih performansa koje sam radila sa svojim Theatre de femmes bili su njeni 'Valovi' u Dubrovniku. Među ostalim, tijelo nas izvođačica služilo je ispisivanju njenih rečenica koje su na ženskim tijelima poprimale novo značenje i uspostavljale vlastitost glasa.

Zadnja knjiga koja me nasmijala

Velika sam obožavateljica Michela Houellebecqa i svega što je on napisao, uživam u njegovim ironičnim, sarkastičnim, oštro-smiješnim prikazima, koji su istovremeno tužni i smiješni. Njegovo pitanje konkretno u 'Platformi', koju sam opet nedavno uzela, jest vrlo implicitno i pita smije li se u demokraciji loše misliti.

Knjiga koju sam poklonila

Knjige često poklanjam. U posljednje vrijeme poklonila sam nekoliko dječjih jer dosta idemo po dječjim rođendanima, npr. 'Povijest slika za djecu' Davida Hockneyja i Martina Gayforda, zatim 'Malog princa' Antoinea de Saint-Exupéryja u predivnom izdanju Profila, a od knjiga za odrasle poklonih baš nedavno 'Vernon Suboteks' Virginije Despentes, sjajne pripovjedačice, slobodne, jedinstvene i korozivne.

Knjiga za koju mislim da je podcijenjena

Knjige poezije općenito. Mislim da poeziji treba dati više prostora u javnom medijskom diskursu, mislim da treba odgajati mlade čitatelje i čitateljice poezije. Poezija treba ući u dječje vrtiće. Ona nas oplemenjuje, ona nam otvara vidike, bez poezije i mašte čovjek lako povjeruje u različite ideologije. Oplemenjujući duše poezijom, mogli bismo postati bolji, empatičniji i tolerantniji ljudi. Poezija nas umiva i oplahuje kad nam je najteže, ona je naše instinktivno predznanje.

Knjiga za koju me sram priznati da je nisam pročitala

Puno je knjiga koje nisam iščitala i nije me sram zbog toga što su jednostavno dani prekratki da u njih stanu sve moje želje. Jedna od knjiga koje nisam stigla završiti su i Krležine 'Zastave'. Zastala sam na trećoj knjizi.

Volim tu Krležinu 'neobaroknu' rečenicu koja je prepuna nezaustavljivih misli, digresija, boja, oblika, fakata, ali i neočekivanih asocijacija o muzici, slikarstvu, povijesti, književnosti, filozofiji i politici.