Nagrađivani zadarski književnik Želimir Periš objavio je novu knjigu, roman 'Mladenka kostonoga' u izdanju OceanMora, opisan kao postmodernistički guslarski ep o vještici Gili iz Dalmatinske zagore 19. stoljeća čije je svako poglavlje posveta jednome dijelu hrvatske povijesti književnosti. Tim povodom ispitali smo ga o knjigama koje su ga (dosad) obilježile
Knjiga koju trenutno čitam
Upravo se sjajno zabavljam s 'Azazelom' Borisa Akunina. Malo švrljam po nacionalnim književnostima pa mi je zanimljivo prepoznavati neke zajedničke točke među autorima. Akunin je stilski vrlo sličan Bulgakovu, duhovito pripovijedanje, suptilan humor i ozbiljne misterije - stil koji paše na ljetnu vrućinu.
Knjiga koja mi je promijenila život
Kao i mnogima prije mene - Biblija. Pročitao sam je negdje u srednjoj školi i to je baš ostavilo traga na meni. Dok je nisam pročitao imao sam veliki respekt prema religiji i mistici vjerskih načela. Međutim, nakon što sam je pročitao moje viđenje svijeta se posve promijenilo. Prvo, moram reći da sam u čitanju neizmjerno uživao. Niz maštovitih legendi i priča koje puno govore o vremenima i filozofiji toga vremena. No, Biblija kao božje djelo zapravo otvara oči prema svim onim tumačima knjige koji je koriste za vlastite bijedne ciljeve, za svu onu hipokriziju i nemoral koji izvire iz ljudi koji se zaklinju u nekonzistentne i dvosmislene božje zakone.
Knjiga koju bih volio da sam napisao
Puno je takvih knjiga, na primjer 'Flauberova papiga' Juliana Barnesa - bilo je to: Wow, i ja bi htio ovako pisati. Poslije sam i pokušao. Roman koji sam taman dovršio svoju filozofiju može zahvaliti i Barnesu. Snažno me privukao taj holistički, a istovremeno i parcijalan pristup priči u kojem, da bih ispripovijedao neku stvar, prvo moram opisati sve okolnosti, vrijeme i prostor u kojem se ta priča događa ('Od Franje Josipa' ima kod nas fraza, koju sam u knjizi doslovno karikirao ). No, kad se holistički krene u opisivanje čitavog svijeta u kojem se priča događa ne ostane prostora za pričanje same priče, pa se na kraju priča pripovjeda vlastitim izostankom, u čemu je 'Papiga' sjajna.
Knjiga koja je na mene najviše utjecala
'Sonnenschein' Daše Drndić me probudio u smislu političke uspavanosti i otkrivanjem društvenog potencijala koju književnost ima. Prije nje sam drukčije razmišljao o stvarima i ta me knjiga baš posramila, učinila je da se odmaknem od vlastitog ega i žustrije djelujem za dobro, a protiv zla. Svaka Dašina knjiga imala je sličan efekt na mene. Uz nju slično, iako na druge načine, više intelektualno nego emotivno, palile su me i knjige Umberta Eca, posebno 'Baudolino'.
Knjiga za koju mislim da je podcijenjena
Teško mi je suditi. Knjige koje volim uglavnom imaju svoje fanove, pa ne mogu reći da su podcijenjene - da ne upadam sad u zamku pa polemiziram kako je sva hrvatska književnost podcijenjena, jer jest, pa i o književnosti kao umjetničkoj formi kojoj stalno pada cijena.
Naveo bih ipak jednu divnu knjigu koja me jako uzdrmala, a mislim da obično nije na obzoru čitatelja, to je strip: Kerascoët/Vehlmann: 'Ljepota tame'.
Knjiga zbog koje sam promijenio mišljenje o nečemu
Lista je dugačka i odlično da jest. Dugo sam baš to tražio od knjiga, da me oblikuju i mijenjaju moje mišljenje. Često to nije bila književnost već udžbenici, enciklopedije, publicistika, priručnici - svijet knjiga je šaroliko mjesto. Da navedem neku, na primjer: Damien Thompson, 'Kontraznanje' - knjiga koja divno sumira kako smo podlegli teorijama zavjere, nadriliječništvu, pseudoznanosti i kvazipovijesti. Tema je to koja me i inače zanima, i u tom smislu mi nije promijenila mišljenje o samoj temi već izbila nadu da će te stvari jednom izumrijeti i da će razum nadvladati bezumlje.
Zadnja knjiga koja me rasplakala
U posljednje vrijeme najtužnije knjige su mi one Bekima Sejranovića, Predraga Lucića, Daše Drndić, Milene Benini, divnih ljudi koji su otišli prerano i od kojih su sad ostale samo knjige, a njihovi tekstovi dobili još jednu dimenziju izvan korica. Na primjer, posljednja Bekimova priča 'Miss Misery na otoku Susku' iz zbornika 'Autorske bure' EPK 2020 takva je koncentrirana tuga da mi se teško suzdržati.
Zadnja knjiga koja me nasmijala
Christian Kracht, 'Imperij', luda istinita priča o Augustu Engelhardu koji u doba njemačkog kolinijalizma iz ideala u pacifičkoj koloniji pokreće industriju zdravog života oslobođenog od svega suvišnog, recimo nošenja odjeće ili jedenja ičega osim kokosa. Iz sjajnog prijevoda Nataše Medved naučio sam i puno novih riječi koje su našle mjesto u mom dnevnom vokabularu, na primjer: kokovorist.
Prije nje sam se veselo cerekao s 'Izloženom prirodom' Errija De Luce. To je zapravo vrlo ozbiljan roman sa sjajnim idejama, gdje u jednom dijelu priče priučeni kipar treba restaurirati oštećeni Isusov kip, a sama problematika Kristove izložene prirode prikazane na neočekivan način i otvorena za neka nova, ljudskija teološka tumačenja - naprosto mami smiješak.
Knjiga koju sam poklonio
'Mladenka kostonoga', knjiga koju sam pisao protekle 4 godine je objavljena upravo prošli tjedan i sad sam uglavnom koncentriran na njeno poklanjanje. Inače poklanjam puno knjiga, kupim knjigu, pročitam, pa poklonim. Nje mi toliko zadovoljstvo posjedovati koliko podijeliti tu emociju koju sam dobio dobrom knjigom. Za razliku od knjiga koje mi se nisu previše svidjele, takve mi je neugodno poklanjati dalje, pa su mi police kući često uglavnom pune ne-baš-najboljih-knjiga.
Knjiga za koju me sram priznati da je nisam pročitao
U posljednje vrijeme imam jednu groznu naviku da knjige čitam dopola, a onda malo stanem, krenem na neki drugi naslov, a ovom se više nikad ne vratim. Sram me tih nepročitanih drugih polovica, ali isto tako osjećam jak nedostatak vremena i koncentracije pa radije pročitam dvije prve polovice nego jednu cijelu knjigu. Jesam li normalan, Lastane?
Želimir Periš rođen je 1975. u Zadru, gdje živi i radi. Osim romana 'Mladenka kostonoga', napisao je knjigu priča 'Mučenice' (2013.), kriminalističke romane 'Mima i kvadratura duga' (2014.) i 'Mima i vaše kćeri' (2015.), te zbirku poezije 'X' (2016.), za koje je dobio nekoliko nagrada. Tekstovi su mu više puta adaptirani za kazalište, a priče prevođene na niz jezika.
'Mladenka kostonoga' opisana je kao brutalna priča o životu nesretne progonjene žene i djeteta joj Carevića, a koja se proteže kroz 19. stoljeće, od pučkoga do aristokratskoga, od granice Hercegovine, preko dalmatinskog zaleđa, Zadra u kojem krčkaju svilogojski kotlovi i radnički bunt, Silbe i kaštela Pazina do dvorskih spletaka, opijumskih pušionica i spiritističkih salona carskog Beča.
Žanrovsko protezanje još je impresivnije, a autorov ludizam filharmonijski orkestriran: Periš je u 'Mladenku' ukodirao dobar dio povijesti hrvatske književnosti, pa su neke glave napisane s duhom Petra Zoranića, ali ima i Gundulićevih pastorala, bajki Ivane Brlić Mažuranić... Svako poglavlje pisano je u nekom drugom ključu, nekom drugom glasu i drugome žanru - čitav roman je jedna velika igra s etnološkim i tradicijskim motivima i to, kako kaže sam autor, 'u punk obradi', navodi izdavač.