Treba odmah reći da ova garnitura iz Runjaninove nije realizirala velike i iz aviona vidljive kapitalne projekte od nacionalnog interesa, poput recimo gradnje NSK za vrijeme mandata kontroverznog socijalističkog ministra Stipe Šuvara, ili značajne upise na UNESCO-ovu listu nematerijalne kulturne baštine što je za jednog od svojih mandata pošlo za rukom HDZ-ovom Boži Biškupiću. No to joj, čini se, nije bio ni cilj.

Tokom svog mandata najviše su se bavili strukturnim promjenama u kulturnoj politici i promjenom stare paradigme da ulaganje u kulturu nije trošak nego investicija jer se tako rješavaju i drugi problemi poput nezaposlenosti ili socijalnih konflikata, htijući na taj način promijeniti status i doživljaj kulture u društvu.

To znači da je ministrica kulture htjela mijenjati dominantnu statičnu orijentaciju kulturne politike u kojoj prioritet imaju muzejske, arhivarske i knjižnične djelatnosti, i naglasak staviti na živu, nezavisnu i na demokratskim načelima postavljenu kulturu koja je spremna na rizik i propitivanje i koja nije rezervirana samo za velike nacionalne institucije, nego svoje područje djelovanja nalazi u tzv. bazi.

U sklopu takve kulturne politike bilo je logično mijenjati i model dosadašnjeg načina financiranja, u kojem po inerciji veliki i moćni dobivaju sredstva te prebacujući težište sa sufinanciranja institucija na davanje potpore konkretnoj kulturnoj i umjetničkoj te medijskoj proizvodnji. To je potpuna novost u Hrvatskoj, pogotovo kada se uzme u obzir inzistiranje Ministarstva kulture na orijentaciju prema europskim fondovima, zbog čega je u inauguriranju takvog promijenjenog modela bilo i nezadovoljnih i razočaranih žrtava.

U skladu s time, Ministarstvo kulture željelo je osposobiti kulturne menadžere koji bi na nov i inovativan način pristupili financiranju, strateškom planiranju, marketingu i ostalim aspektima rada u kulturnim institucijama. Zbog toga je u suradnji s institutom DeVos iz Washingtona pokrenulo dvogodišnji međunarodni edukacijski projekt za obrazovanje menadžera u kulturi o kojem su se čula oprečna mišljenja.

Također, bivša ministrica zagovarala je tzv. izgradnju publike što je u zemljama Europske unije postavljeno kao jedan od prioriteta u sektoru kulture do 2020. godine. Taj je cilj Ministarstvo kulture počelo ostvarivati kroz projekt digitalizacije hrvatskih kina kako bi publiku zainteresirali za filmske programe i vratili ih u kinodvorane. Međutim, i taj je 'projekt' dugoročnog karaktera i rezultati će biti vidljivi tek u budućnosti, dakle, nema trenutne koristi ni efekta pa se u javnosti doživljavao kao minoran.

Ministarstvo kulture realiziralo je u suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta i nacionalni projekt 'Ruksak (pun) kulture' u trajanju od šest godina osiguravši za nj dva milijuna eura iz europskih fondova. Taj je dopunski vrtićki i školski program prvenstveno namijenjen kulturnom i umjetničkom obrazovanju djece u vrtićima, te đaka u osnovnim i srednjim školama u dislociranim i prometno slabije povezanim područjima zemlje, a provode ga umjetnici i studenti umjetničkih akademija. Također, se može svrstati i u program izgradnje publike. Naime, umjetnički obrazovana djeca neće samo postati potrošači kulturnih programa, nego će i bolje razumjeti probleme kulturnog sektora i biti senzibiliziraniji prema hrvatskom jeziku, baštini i svim ostalim područjima kulture.

Predviđen je i nastavak tog projekta s dva nova programa 'Ruksak (pun) kulture za mlade' i 'Ruksak (pun) kulture 54+', koji je namijenjen ljudima treće životne dobi te je i za nj osigurana podrška u iznosu od pet milijuna eura iz Europskog socijalnog fonda.

Jedan je od uspješnijih projekata ove kulturne administracije i program bespovratne potpore neprofitnim medijima što je u dijelu javnosti doživjelo osudu. Međutim, riječ je o projektu kojim se jačaju neprofitni mediji i njihov utjecaj u zemlji što konkretno znači da teme, problemi i skupine, koje se inače teško probijaju na stranice mainstream i komercijalnih medija, čime su građani uskraćeni za cjelovitost informacije, dobivaju prostor u javnosti, i na taj način pridonose potpunijoj informiranosti građana bez spinova. Time se također pozitivno utječe na profesionalizaciju novinarskog i autorskog rada što je u današnje vrijeme, kada se novinari zbog gašenje brojnih medija nalaze u iznimno nepovoljnom položaju, značajan pomak.

Tu je i novopokrenut Fond za komunalne medije kojim je omogućeno sufinanciranje novinarskih projekata, odnosno ozbiljnijih istraživačkih tekstova novinara koji su se objavljivali u neprofitnim medijima. Bez obzira na to što su ti novinarski radovi jako varirali u kvaliteti, to je bio prvi takav projekt u Hrvatskoj.
Iako je medijska strategija s pravom u javnosti naišla na velike kritike u novinarskim krugovima, mora se priznati da je to prvi takav strateški dokument u nezavisnoj Hrvatskoj kojim se pokušalo snimiti stanje u medijskom prostoru i na temelju te bilance odrediti smjer kretanja medija.

Nakon pet godina pregovaranja Ministarstvo kulture i Društvo hrvatskih književnika, dakle, projekt je započet prije njezina mandata, napokon su potpisali ugovor koji će hrvatskim autorima – književnicima i piscima, omogućiti isplatu naknade za posuđivanje knjiga u knjižnicama što postoji u većini zemalja EU-a, a visina naknade ovisi o kulturnoj politici svake države.

Time je inicijativa pisca Roberta Perišića Pravo na profesiju, koja je pokrenuta kako bi se popravio položaj hrvatskih pisaca, napokon urodila plodovima. Njegova je inicijativa polazila od teze da su pisci među rijetkim kulturnjacima prepušteni tržištu, a kako je ono premalo, pisci od svog rada ne mogu živjeti te je zbog toga potrebna državna intervencija. Ministarstvo kulture izdvojilo je za taj projekt iz proračuna dva milijuna kuna.

Što se tiče europskih fondova, Ministarstvo kulture do sredine 2014. iskoristilo je 83 posto sredstava iz europskih fondova potrošivši dio tih sredstava (2,5 milijuna nepovratnih eura u što je uključena i gospodarska revitalizacija Vrane) za obnovu Maškovića Hana, najzapadnijeg kamenog zdanja koje je Otomansko Carstvo ostavilo u Hrvatskoj. Taj je projekt je realiziran u suradnji s turističkom zajednicom Pakoštane i Biograd te je pitanje, kao i u ostalim projektima gdje je uključeno financiranje iz europskih fondova, tko je najzaslužniji za povlačenje novca iz EU-a – MK ili lokalna zajednica. Inače, Maškovića Han je nikad završena, ali najveća građevina koju su Turci ostavili kod nas, dok je Vrana značajna po tome što se ondje nalazi i srednjovjekovni grad u kojem su u 11. stoljeću čuvane hrvatske kraljevske insignije, a u kojem su djelovali i templari, pa ivanovci.

Dio novca potrošen je za revitalizaciju palače Moise na otoku Cresu, što je realizirano u suradnji Grada Cresa i Sveučilišta u Rijeci.

Osim za Vranu i Maškovića Han, dio europskog novca potrošen je za projekte koji su ili započeti u mandatu bivših ministara ili su pokrenuti u mandatu Andreje Zlatar Violić ili su bili u planu za 2015. godinu. Na tim je primjerima moguće vidjeti nastojanje Ministarstva kulture da promijeni dosadašnju politiku sanacije objekata ulaganjima po 100 ili 200 tisuća kuna nakon čega bi ti objekti ostajali u istom stanju i nakon deset, petnaest godina s obzirom na skupoću restauriranja i obnove te na promjenu ministara i kulturnih politika, te prioriteta vlada.

U tom novom konceptu očuvanja baštine našli su se obnova palače Moise s Cresa (3,5 milijuna eura) koji bi se trebao pretvoriti u Sveučilišno-istraživački centar za humanističke i društvene znanosti centar, zatim Ivanina kuća bajki iz Ogulina (1,36 milijun eura) te rekonstrukcija i revitalizacija golemog kompleksa Benčić u Rijeci čiji bi model obnove mogao poslužiti kao jedan od smjerova uspješnog i modernog iskorištavanja objekata industrijske baštine i bivših vojnih objekata za kulturnu namjenu. Tu su i obnova tvrđave sv. Mihovila i izgradnje ljetne pozornice na njoj (1,66 milijuna eura) te planovi za obnovu osječke Tvrđe, Narodnog muzeja Zadar - Providurove i Kneževe palače u Zadru i drugo.

Od pomaka valja spomenuti zanimljivu odluku Ministarstva kulture da se na čelo filmskog festivala Pula koji već godinama programski i financijski vrluda tražeći svoj novi koncept i put razvoja, postavi Umjetničko vijeće sastavljeno od tri člana i da njegov predsjednik bude stranac – Mike Downey, nagrađivani redatelj i producent koji je tokom 80-ih radio u Francuskoj, Njemačkoj, bivšoj Jugoslaviji i Velikoj Britaniji, pa je tako bio producent 'Čaruge' Rajka Grlića, koproducent filma 'Seven Days to Live' Sebastiana Niemanna, a kao producent surađivao je na projektima Michaela Basseta, Fridrika Thora Fridrikssona i drugih.

To je bio prvi natječaj na području kulture na kojem je u Hrvatskoj izabran stranac, ako se izuzme izbor Gaelle Gottwald na mjestu ravnateljice HDLU-a, koja je Kanađanka hrvatsko-indijskog podrijetla s američko-europskim obrazovanjem, s namjerom da taj festival ponovno dođe na kartu Europe. I drugi poslodavci imaju mogućnost raspisivanja međunarodnih natječaja što se u Hrvatskoj slabo koristi tako da je ovo imenovanje presedan, a važnost mu je u tome što omogućuje otvaranje zemlje i dotok kreativnih energija što je pozitivna stvar.

Također, otvoren je Vučedolski muzej koji je započet još za vrijeme ministra Antuna Vujića, a nastavljen u mandatima Bože Biškupića i Jasena Mesića te je tom prigodom bivša ministrica učinila lijepu gestu pozvavši na otvaranje i ostale zaslužne bivše ministre. Predstavljen je i cjelovit stalni postav Gradskog muzeja Vukovar u Velikom dvoru u suradnji s Gradom Vukovarom i Gradskim muzejom Vukovar, koji je dio velikog projekta 'Istraživanje, obnova i revitalizacija kulturne baštine Ilok - Vukovar - Vučedol' Vlade Republike Hrvatske, Ministarstva kulture i Razvojne banke Vijeća Europe, također započetog ranije.

Treba reći da se u ovoj godini očekuje otvaranje nekoliko muzeja ili novih postava, također iniciranih u mandatima bivših ministara, kao što su postav Sinjske alke u Sinju u povodu 300. obljetnice te manifestacije, zatim u Kninu postav vezan uz 20. obljetnicu akcije Oluja i Muzej Apoksiomena u Malom Lošinju, a predviđeni su i Prirodoslovni muzej u Metkoviću te Arheološki muzej Istre u Puli.

Sve u svemu, nakon rekapitulacije rezultata ove kulturne administracije može se zaključiti da je radila tako kao da je planirala ostati u Runjaninovoj dva mandata, dakle osam godina, i možda bi u tom slučaju predznak bilance bio sasvim drukčiji.