Sarajevski filozof Ugo Vlaisavljević prije nekoliko godina objavio je zanimljiv i provokativan tekst pod naslovom 'Rat kao najveći kulturni događaj', izazvavši raznolike reakcije, od osporavanja do oduševljenja. Kada se pak pogleda nova knjiga u izdanju Naklade Ljevak, 'Linija razdvajanja. Hrvatska proza o ratu i njegovim posljedicama 1990-2010.', nema sumnje da je rat (u ovom slučaju prvenstveno Domovinski) bio i najveći kulturni događaj ovih prostora u proteklim desetljećima, što naravno govori i o tome gdje živimo, ali i kakvu kulturu imamo.

'Linija razdvajanja' je zbirka književno-kritičkih tekstova koje je Strahimir Primorac objavljivao u Večernjem listu, Erasmusu, Republici, Mostu i Vijencu proteklih dvadesetak godina te nudi dobar presjek hrvatske književnosti o ratu. Primorca smo zato zamolili da nam otkrije najvažnije karakteristike pisanja o Domovinskom ratu, no prvo nas je zanimalo kako je izabrao naslov 'Linija razdvajanja': 'Najprije – računajući da je ljudima još u uhu taj često korišten termin iz naše ne tako davne ratne stvarnosti – htio sam izravno uputiti na temu kojom se bavim. Iz svoga kritičarskog rada izdvojio sam naime kritike, prikaze i neke opsežnije tekstove o romanima, zbirkama priča, autobiografskoj, dokumentarnoj i diskurzivnoj prozi koja se odnosi na rat u Hrvatskoj i BiH. A drugo, naslovna sintagma može se shvatiti i kao vrednovanje, razdvajanje dobre od manje uspjele ili loše literature.'

Strahimir Primorac je pronicljivo naglasio da je njegova knjiga pregled proze i o posljedicama rata, koje i danas živimo, bili ih svjesni ili ne. Može li se u tom kontekstu primijetiti razlika u pristupu tematiziranju rata između onih autora koji su sudjelovali u njemu i onih koji su ostali civili? Postoje li možda neke predrasude ili nerazumijevanje između takvih pozicija? 'Naravno da se razlika u pristupu autora s neposrednim iskustvom rata i onih koji to iskustvo nemaju ('civila') osjeti u njihovoj prozi. Dovoljno je usporediti romane 'Pred crvenim zidom' Irene Vrkljan ili Fabriovu 'Smrt Vronskog', s jedne strane, i Cvetnićev 'Kratki izlet', Mirkovićkin '91,6 MHz – Glasom protiv topova' ili knjige hrvatskih pisaca iz BiH, Jergovića i Mlakića, s druge strane, pa da se to vidi. Tekstovi potonjih autora – bilo da je riječ o piscima koji su sudjelovali u borbenim postrojbama (Barbieri, Pavičić, Cvetnić, Mlakić, Međurečan, Malkoč), bilo da su se spletom okolnosti našli u ratnom okruženju (Mirković, Jergović) – redovito su doživljavani kao konkretniji, autentičniji, proživljeniji, dakle vjerodostojniji, što u ono vrijeme nije bila mala prednost. Ali to je bila prednost samo za one rijetke koji su imali talenta da svijet stvarnosti pretvore u uvjerljiv svijet fikcije. Kao što je talent bio jedina propusnica onim piscima koji nisu izravno sudjelovali u ratu, a o toj su temi napisali odlične stranice. Sjetimo se: Tolstoj nije bio ni rođen u vrijeme Napoleonova pohoda na Rusiju, a kakav je roman o tome napisao!', objašnjava Primorac, izdvajajući i ono što je po njegovom mišljenju najbolje u hrvatskoj (po)ratnoj prozi: Jergovićev 'Sarajevski Marlboro', Fabriovu 'Smrt Vronskog', Mlakićeve 'Žive i mrtve' i 'Ljude koji su sadili drveće', Cvetnićev 'Kratki izlet' i 'Polusan', Horozovićev 'Prognani grad', Mirkovićkin 'Glasom protiv topova', Ugrešićkin 'Muzej bezuvjetne predaje', Novakovo 'Pristajanje', Štiksovu 'Elijahovu stolicu', Pavličićevu 'Literarnu sekciju' i Gerovčeve 'Razbijene'.

S obzirom na raznolikost spomenutih djela, pa i na različita ideološka uvjerenja njihovih autora, prozom o ratu pokriveno je mnogo tema, ali neka slijepa mjesta ipak još uvijek postoje, kaže Primorac: 'Dosad se najviše pisalo o masovnim progonima, o stradanjima ljudi i zločinstvima neprijatelja, o životu u izbjeglištvu, o nesnalaženjima nakon razvojačenja i PTSP-u, o individualnim tragedijama i sl. U uvodnom tekstu knjige napomenuo sam da još ima nekih nedodirnutih, zatamnjenih ili tek naslućenih aspekata ratne tematike i da će ovo poglavlje naše proze još neko vrijeme biti otvoreno za nove pristupe i nove priče. Pri tome sam, u prvome redu, mislio na onaj ružniji dio lica naše prošlosti, na vlastita zastranjivanja i zločine, na potisnute predjele kolektivne svijesti. Mislio sam i na to da smo odbacili jedan etički kodeks ponašanja, a o drugom se nismo dogovorili, pa je sve dopušteno; mislio sam na maligna mjesta društvene stvarnosti kao što su sprega kriminalnog podzemlja i politike, na tranzicijsko uništavanje gospodarstva. E kad bi neki pisac mogao spojiti taj luk i opisati kako smo se od 1991. našli tu gdje smo danas.'

Vrijedi napomenuti i da je dolazak rata, kaže Primorac, 'prouzročio snažan potres u hrvatskoj književnosti 90-ih godina 20. stoljeća radikalno promijenivši njezinu ukupnu sliku. Dotad stabilna scena - kojom su dominirali fikcija i žanrovski pluralizam - doživjela je velik zaokret prema 'književnosti svjedočenja'. Bio je to odgovor na ratnu zbilju: stvarnost je odjednom postala fantastičnija od fikcije, mnogi su pisci doživjeli emocionalnu blokadu, a dokumentarnom, autobiografskom prozom javio se bezbroj novih autora (ako ih možemo tako nazvati), uglavnom književnih amatera'. Takav pristup tematiziranju rata počeo se mijenjati u drugoj polovici devedesetih, za što je bio ključan 'Kratki izlet' Ratka Cvetnića.

Što se tiče politike, ona je neizbježna u toj vrsti proze, što za Primorca nije uvijek dobra stvar: 'Činjenica je da književnost redovito obere bostan u situacijama kad se makar implicitno stavi u službu političkih i ideoloških opcija bilo kojeg predznaka. Generalno gledajući, hrvatska ratna proza – onaj korpus tekstova koji se mogu smatrati književno relevantnima – nikad nije pristala biti produžena ruka političke propagande. Dapače, ona je u trajnoj oporbi prema politikama koje bilo javno bilo pritajeno promoviraju govor mržnje, netrpeljivost, želju za osvetom. Svjesna je da je u svakom ratu, pa i u obrambenom, u kojem ljudi spašavaju goli život, pojedinac uvijek na gubitku; zato u njoj nema trijumfalizma i pobjedničkog likovanja. Ali često ima rezignacije, razočaranja, pa i očaja (to više što nam je rat dalji!); ima oštre kritike zbog općeg društvenog kaosa kojem su u velikoj mjeri kumovali nesposobni i korumpirani političari.'