Štivo je to koje uravnoteženim odnosom ozbiljna, ali i čitka teksta i pomno posloženih likovnih elemenata, sjajnih dokumentarnih fotografija i posebno priređene originalne kartografije, na zanimljiv način uvjerljivo prezentira što je ostalo od starih cesta do mora, pompozno carski imenovanih kad su građene. Naime, autorski tandem nije samo preroštao obimnu dostupnu literaturu o rečenim prometnicama i svekolikom kulturno povijesnom okružju tih dugo najvažnijih cestovnih pravaca između panonske Hrvatske i Hrvatskoga primorja, nego je sve pročitano i pregledano provjerio aktualnim osobnim iskustvom u kojem je bilo višegodišnjega pješačenja i bicikliranja po onim dijelovima Karoline, Jozefine, Lujzijane i Rudolfine gdje se danas drukčije i ne može.

Tko to može platiti, rekli bi mnogi danas, ali cijena se za takav poduhvat i tako se ne može izraziti u novcu, jer vjerojatno nema onoga tko bi dao toliko koliko stvarno stoji nastanak ovakve knjige. Jer posrijedi je samo čista strast za putopisanjem, a što u hrvatskih pisaca baš i nije čest slučaj. No publicistkinja Lara Cernički u paru sa Stašom Forenbaherom, inženjerom građevine i arheologom, pisalački su duet kao predodređen za temu tih cesta, unutar koje su mogli na svoj istraživački način otkrivati, osim umješno građenih kamenih podzida, burobrana, golemih usjeka, starih i prastarih mostova, miljokaza, sunčanih ura i spomen ploča, i sve one malo kome poznate prirodne ljepote, a i često općim nemarom sasvim zapretanu kulturnu baštinu. Njihova knjiga je i podtekstualni snažan nagovor svima onima koji su, kao pisac ovih redaka, više puta pomislili kako bi bilo lijepo jednom ne žuriti na more ili ne vraćati se panično u strahu od neizbježnih gužvi na autocestama.

Takve želje ova će knjiga ne samo ojačati, nego i konkretizirati, nekoga može odvesti na ono što je ostalo i dan-danas od carskih cesta u redovnome prometu, pa da vozi polako i da zastane kad god mu se nešto usput učini zanimljivim, od, primjerice, prije više stoljeća kaptirana, nekog ledena izvora za putnike namjernike pa do nekih ugibališta s kojih se, za vedra dana, vidi sve od Alpa.

Najbolje je, ističu autori, kada se na stare ceste krene iz Karlovca jer odatle slijede riječne doline Mrežnice, Dobre i Kupe, pa potom zalaze u brdoviti, kako mu već i ime kaže, Gorski Kotar, vode kroz nepregledne šume, pašnjake i proplanke, prelaze visoke prijevoje i izbijaju na krševitu primorsku padinu niz koju se spuštaju na more. Temeljiti kakvi jesu, autori su, osim fotografija koje sustavno prate pejzažne pozicije i detalje starih prometnica, pridodali među zemljovide i grafikone uzdužnih presjeka izvornih trasa koji čitatelju ili možda budućem nagovorenome vozaču zorno ilustriraju visinske profile svih četiriju ceste o kojima je riječ. Bilo bi zanimljivo uz njih vidjeti i takav profil sadašnje autoceste na dionici od Karlovca do Splita.

Uz osnovni tekst o trasama i okolini svake od predmetnih cesta, dodani su i mnogi okviri, pomno leksikografijski sročeni, koji pojedine punktove detaljiziraju, pa time ova knjiga zadobiva i značaj svojevrsnoga monografijskog izdanja o tom dijelu Hrvatske od Karlovca do cijele Primorsko - goranske županije. Dobar primjer za to okvir je naslovljen Most preko Tounjčice. Iz njega doznajemo da je projektant i graditelj Vinko Struppi da bi savladao strmi kanjon podigao donji kat mosta i na oba ogradna zida dao postaviti ukrasne kipove vojnika, a na ogradni zid je postavio spomen ploču na latinskom koja u prijevodi glasi: U spomen strmom putu kojim je 3. svibnja 1775. godine prvi put došao rimski car Josip II, otac domovine, te uzvišeno odredio da se novi put izgradi. Po presretnome izvođaču pukovniku Struppiju.

Sljedeći graditelj Josip Kajetan Knežić na svodove Struppijeva mosta nadogradio je još jedan red svodova da bi ublažio strminu prilaznih cesta i postavio sljedeću spomen ploču na latinskom: Ferdinand I pobožni, sretni i uzvišeni car Austrije, nadogradio je novi, lakši pristup koji je preko provalije bio izgradio sveti rimski car Josip II te je cijelu cestu ponovo sagradio godine 1836. Po majoru Kajetanu Knežiću. No to, dakako, nije sve.

Za Drugoga svjetskoga rata srušen je veći dio gornjega kata mosta. Spomen ploče i kipovi su neko vrijeme premještani, pa onda traženi i pronalaženi čak i u mulju Tounjčice, a svi kipovi i obje spomen ploče restaurirani su i vraćeni na Josipov most 2011. godine. Takvih je zanimljivosti i stručno opisanih detalja u rečenim okvirima popriličan broj, a erudicijski su opisani i poznati i manje poznati objekti, gradovi te izabrani povijesni, zemljopisni i prirodopisni pojmovi. Sve u svemu, pametno je ponijeti ovu knjigu kao poseban vodič kada se možda već ove sezone godišnjih odmora krene na more u destinaciju negdje od Rijeke do Senja, a nije je loše prolistati i prije puta, jer onda se može odmah skrenuti u Karlovac. Za ostalo imajte povjerenja u Laru Cernički i Stašu Forenbahera.