U siječnju 1882. djelomično paraliziran Walt Whitman, koji je živio s bratom i šogoricom u obiteljskoj kući u Camdenu, napisao je pismo prijatelju u kojem je opisao svog posebnog gosta
'On je visok, krupan i zgodan mladić', kazao je pisac zaslužan za revoluciju u američkoj poeziji nakon objave svog remek-djela 'Vlati trave' za samoproglašenog 'profesora estetike' Oscara Wildea
Mladi Wilde doputovao je do 62-godišnjeg Whitmana, tada već književne ikone, kako bi naučio 'zanat bivanja slavnim'.
Nedavno prije njihova susreta novinar iz Philadelphije intervjuirao je Wildea, dobitnika prestižne nagrade Newdigate za poeziju. Tom prilikom pisac je izjavio da su mu od svih pjesnika u Americi najdraži Walt Whitman i Ralph Waldo Emerson
'Postoji nešto toliko tragično i lucidno u Whitmanovoj poeziji, tako je univerzalna i sveobuhvatna', objasnio je. Nakon objavljivanja intervjua Wilde je uspio dogovoriti susret s Whitmanom.
Naizgled, osim osjećaja da uživaju u tuđem udivljenju, 27-godišnji Wilde i Whitman bili su čiste suprotnosti: dok je stariji pjesnik ostavio školu već u 11. godini, Wilde se ponosio svojom akademskom naobrazbom, također je uživao u raskošnim i nakićenim rečenicama, a Whitman je odgovarao kratkim izjavama bez uljepšavanja, zatim - Wilde je bio snob i briljirao je u žustrim raspravama u 'visokom društvu', a Whitman je volio razmjenjivati iskustva s pripadnicima nižih slojeva.
Razgovarali su i o slavnom engleskom pjesniku Alfredu Tennysonu - Whitman ga je unatoč pohvalama smatrao često 'previše ekstremnim u slatkoći i uljepšavanju', sugerirajući Wildeu da mlade generacije trebaju odbacivati stare idole.
No književnost im je bila sporedna tema, a Whitman se usredotočio na savjete o postizanju zvjezdane slave te je u tom smislu Wilde, čim je zakoračio u njegovu prašnjavu sobicu za pisanje, dobio – Whitmanovu fotografiju. Naime stariji kolega bio je pionir u samoreklami te je velik dio uspjeha njegova zbirka poezije 'Vlati trave' iz 1855. stekla zbog, u to vrijeme, hrabre i neobične promocije njegova lika na fotografiji koja se pojavila uz naslov djela.
Nitko dotad nije se prezentirao javnosti na takav način, tako usputno i izazovno, ali i potpuno namjerno te s pogledom na dugoročan cilj postizanja svjetske slave.
Portret koji je Whitman poklonio Wildeu 1882. pojavio se u njegovoj sljedećoj knjizi 'Specimen Days & Collect'. Na njemu sjedi i gleda leptira koji se zadržava na njegovoj ruci. 'Oduvijek sam imao sposobnost privlačiti ptice i leptire', pohvalio se nakon objave Whitman. Godinama kasnije otkrivena je istina: leptir je bio izrađen od kartona i zavezan za njegov prst, isključivo za potrebe stvaranja 'sjetnog' prizora i samopromocije.
Poklanjanjem svog portreta Whitman je naučio Wildea da slava koju može postići kao pisac samo djelomice leži u samoj literaturi. Veći dio je performans, a to je mladi i nadobudni književnik rado prihvatio i usvojio jer je i sam vjerovao da ne postoji ništa nečasno u traženju i postizanju slave i 'zvjezdanog statusa'.
Zahvaljujući tome, kasnije je Wilde svoju sliku, fotografa Napoleona Saronyja, na kojoj pozira kao Adonis, koristio kao logo na američkim predavanjima. Postepeno je prikazao preko 140 svojih portreta te je tijekom godina postao drugi najpoznatiji Englez u Americi, odmah nakon kraljice Viktorije
