Samo nekoliko mjeseci nakon što je u londonskoj Kraljevskoj operi izvedena opera 'Anna Nicole’ skladatelja Marka-Anthonyja Turnagea i libretista Richarda Thomasa, život jedne druge, stvarne, poznate žene ponovno je tema suvremene opere. Riječ je o djelu 'Opera Winnie', uglazbljenoj životnoj priči kontroverzne afričke heroine Winnie Mandele, skladatelja Bonganija Ndodana-Breena i dvojice libretista, Mfundija Vundla i Warrena Wilenskyja, praizvedba koje će ovoga proljeća biti upriličena u Južnoafričkom državnom teatru u Pretoriji.

Suvremeni oblik stare glazbene forme ove su godine time obilježile teme o dvije neobične žene koje ne mogu biti različitije. Plejbojeva zečica Anne Nicole Smith je izazvala pravi potres u tabloidima kratkotrajnom udajom za 89-godišnjeg milijardera Howarda Marshalla II, dugotrajnom sudskom bitkom s njegovom rodbinom za 500 milijuna vrijedno nasljedstvo, pikantnim detaljima iz svoga života, gubitkom malodobnog sina ogrezlog u drogu i otužnom smrću u 39. godini života.

Druga, borbena Winnie Madikizela Mandela je afrička heroina, istaknuta političarka, predsjednica ženske lige Afričkog Nacionalnog Kongresa (ANC), bivša supruga borca protiv apartheida i prvog crnog predsjednika Južnoafričke Republike, Nelsona Mandele. Pristaše je zovu 'majkom nacije', a protivnici osporavaju zbog navodnog kršenja ljudskih prava i optužbi da je bila upletena u otmicu 14-godišnjeg aktiviste ANC-a, koji je kasnije ubijen. Bila je i mučena. Prva pripada bijeloj Americi, druga crnoj Africi, prva je umrla 2007. iscrpljena dijetama i drogom u jednom floridskom hotelu, a druga, 76-godišnja Winnie, najavljuje se kao glavna gošća na praizvedbi i politički je ponovno u punoj formi kao peta na listi stranke ANC na izborima 2009. godine. Prva pripada današnjem histeričnom društvu celebritija i žutog tiska, druga kontinentu koji se još bori za osnovna ljudska prava. Prva je žena koja se grčevito pokušava izdići iznad gomile, a druga borac za prava gomile crnih žena.

Zašto baš ta dva lika na opernim pozornicama kao nova inspiracija? Autori opera daju sličan odgovor.

'U svakom trenutku odlučujućih događaja naše nedavne prošlosti, Winnie je bila u središtu zbivanja. Ona je ikona, simbol nade i budućnosti, glas obespravljenih, svjedok trauma koje smo prošli. Opera je stoga politička poruka, prorađivanje povijesti, koju ne niječemo, nego prihvaćamo takvu kakva jest, terapija za našu publiku, pa i zemlju', kaže u Financial Timesu skladatelj Ndodana-Breen, dok je i Mark-Anthony Turnage o svojoj 'Anni Nicole' u Guardianu svojedobno govorio kao o 'političkom komadu', grotesknom životu žene koji tragično odražava vrijeme u kojem živimo, gorkoj kritici trash-društva iz kojeg je došla njegova junakinja i cijene koju je platila da živi u društvu proklamiranog obilja.

Bez kurtizana, opera 19. stoljeća ne bi bila ono što jest, a ranjive, tragične heroine u potrazi za boljim životom na opernom repertoaru nisu nikakva novost, od Carmen i Butterfly, Mimi i Violette, do Tosce, Salome i Lulu, među kojima je Nicole Smith samo ovovjeka inačica sa svim tragičnim gubitničkim elementima (doduše, autori operu opisuju kao komični horror), dok Winnie u opernom svijetu prije pripada muškim junacima nego ženskim opernim klišeima, hrabrim kraljevima i domoljubnim borcima.
Zapravo, Anna Nicole i Winnie bi na svoj način mogle biti dva lica Evite Peron, opjevane sedamdesetih godina u rock-operi Tima Ricea i Andrewa Lloyda Webbera. Anna Nicole je rana Evita, anonimka iz polusvijeta koja želi po svaku cijenu dosegnuti društveni vrh udajom za mnogo starijeg milijardera, kao Evita političara Perona. No tu prestaju usporedbe dviju junakinja, a počinje sličnost energične Evite i Winnie, obje udate za političare, od kojih se svaka na svoj način bori za prava svog naroda, iako se putovi Winnie i njezinog supruga dijele nakon razvoda, ali im se politički ciljevi ne razilaze.

A među opjevane heroine sa stvarnim imenom i prezimenom smjestila se i Jacqueline Kennedy Onassis. Tema manje poznate pop-opere 'Jackie 0' autora Michaela Daughertyja i libretiste Waynea je fascinacija glamuroznim životom prebogatih i slika pop-kulture Jacquelininog vremena. Još jedna, ovoga puta američka ikona, još jedna udana za političara Kennedyja, ali i za milijardera Onassisa. No Jackie O. je bez političkih ambicija, a starac-muž je ne mora, poput Nicoleina, dizati s dna, nego joj osigurati logističku podršku za luksuzne eskapade, pri čemu za naklonost prebogatog Onassisa ne preže ni od borbe sa žilavom suparnicom, čuvenom opernom divom Mariom Callas. U stvarnom životu Callasica je na pozornici bila neprikosnovena veličina, a u ovoj operi tek ponižena ljubavnica.

Novac, moć, politika, tragedije, dramatična smrt, podijeljeno društvo i nešto seksa, to su okosnice oko kojih se vrte suvremene opere, čemu treba dodati još borbu za homoseksualna prava. To je tema 'Harveyja Milka' iz 1995. (glazba Stewart Wallace, libreto Michael Korie), uglazbljena biografija omiljenog gradskog političara iz San Francisca, prve poznate osobe na visokoj dužnosti u SAD-u koai je javno priznala da je gay i vjerojatno je zbog toga 1978. bio mučki ubijen, zajedno s gradonačelnikom Georgeom Mosconeom. Tako je i ova ikona, 'mučenik za prava homoseksualaca' dobio svoju operu, ali ni strasti, boljke ni usamljenosti homoseksualne ljubavi nisu u opernoj povijesti novost. Istraživao ju je još Benjamin Britten.

Kritika i publika tek trebaju reći sud o 'Operi Winnie', no autori se više boje onoga što će reći sama junakinja. U povijesti baš nema slučajeva da su glavni operni junaci javne i stvarne osobe, a još k tome žive, no 'Opera Winnie' se priklonila tom trendu u kojem su Richard Nixon i Muammar Gaddafi propjevali u vrijeme dok su im predlošci bili ili još jesu živi.

Tako je 1987. nastala opera 'Nixon u Kini' skladatelja Johna Adamsa i libretistice Alice Goodman, inspirirana prvim posjetom komunističkoj Kini američkog predsjednika 1972. godine i njegovim povijesnim susretom s Mao Ce Tungom, dok je Engleska nacionalna opera sezonu 2005/6. otvorila praizvedbom 'Gaddafi, živi mit', autora glazbe Stevea Chandra Savale iz grupe Asian Dub Foundation i libretista Shana Khana. U operi se repaju političke parole i puna je breakdancea, a Engleska nacionalna opera ju je reklamirala kao suvremenu sliku srednjoistočne stvarnosti kroz životopis 'čovjeka skromnog porijekla, koji se iz terorista pretvorio u ekscentričnog saveznika Zapada'. Djelo je doživjelo šest izvedbi, ali u toj priči u dva čina očito nedostaje ovaj završni, treći, koji trenutačno potresa svijet, pa se pisanje opere sa živim junacima i događajima u progresu pokazalo kao prilično nezahvalan posao.