Autorica izložbe Martina Corgnati izabrala je djela dvadeset umjetnika i umjetnica koji dolaze iz isto toliko talijanskih regija, što sugerira i naslov izložbe koji u prijevodu glasi Dvadeset za jednu, a mogao bi se i parafrazirati Dvadeset regija za jednu Italiju. Izabrani umjetnici u svom radu tematiziraju talijansku klasičnu tradiciju, nedavnu prošlost i sadašnjost, a prema riječima autorice izložbe ‘Netipičan izbor umjetnika proizlazi iz potrebe da se pokaže kreativna i produktivna živost cijele Italije, uključujući i manja mjesta, a ne samo veća središta kojima gravitiraju sredstva, ali i pažnja koju sustav umjetnosti može pokazivati te uistinu i pokazuje posljednjih nekoliko godina’.

Neke od umjetnika ćemo istaknuti. Marco Bernardi predstavit će zvučnu instalaciju sastavljenu od madraca u obliku talijanskog poluotoka nad kojim vise male električne ptice koje ispuštaju zvuk. Rad je nazvan Mala Italija s pticama i predstavlja ironičnu posvetu Giuseppeu Mazziniju, jednom od proroka ujedinjenja Italije i vremenu koje je proveo u zatvoru. Priča se da su ga upravo ptice tješile dok je zbog svoje odanosti Italiji bio prisiljen ležati na neudobnom zatvorskom ležaju.

Claudio Beorchia istražuje kabine za automatsko fotografiranje, a prije svega gradski kontekst unutar kojeg su smještene. Umjetnik je na stolac unutar kabine postavio ogledalo, nakrivljeno i usmjereno prema van te je ‘prisilio’ kabine da umjesto ljudi portretiraju urbani prostor. Dobivene fotografije sačinjavaju kolekciju automatskih urbanih pejzaža/portreta i predstavljaju jedan novi i drugačiji pogled na grad.

Stefano Cagol kroz veliku i spektakularnu instalaciju tematizira licemjernost koja često karakterizira ophođenje ljudi prema životinjama. Giusy Calia putem atmosferičnog i upečatljivog fotografskog triptiha pripovijeda o boli pretrpljenoj u nekadašnim talijanskim umobolnicama, zatvorenima prije više desetljeća. Radi se o anonimnoj boli, a ‘prostori zbrinjavanja i zatvaranja’, objašnjava autorica, ‘ne odaju čuvanu tajnu onoga čijim proživljenim iskustvom još odišu oronuli zidovi. Slična zdanja kao i rubna mjesta unutar gradova ili s krajnjih predgrađa nose istu stigmu’.

U svom video radu naslovljenom Površina moga oka je dublja od oceana Danilo Correale donosi nemilosrdan portret društva bez budućnosti i nade, okrenutog igrama na sreću i kockanju. Njegov video bilježi stvarne ljude slučajno zatečene u kladionicama, a kamera ih ‘promatra’ dok stružu listiće, nudeći nam tako sliku Italije bez iluzija, okrenute televiziji i teletekstu, besposlene te pasivno prepuštene ‘sreći’. Jedan od najpoznatijih i najodvažnijih talijanskih fotografa, Mario Cresci, bavi se promišljanjem fotografskog jezika, a u svom radu ciljano snima i ‘savija’ neke značajne povijesne slike među kojima su i protagonisti modernog doba kao što je primjerice Charles Baudelaire.

Dario Ghibaudo predstavit će jednu od ‘postaja’ svog Muzeja neprirodne povijesti. Radi se o projektu koji se kao work in progress razvija već 23 godine, a svaka od postaja posvećena je jednom ironično-znanstvenom području. U Klovićevim dvorima, koristeći stare tepihe za molitvu, propituje sedam smrtnih grijeha katoličke tradicije, kojima je pridodao još jedan: rasizam.

Jedan je od najvećih inovatora suvremenog umjetničkog izričaja, Emilio Isgrò, već desetljećima sustavno provodi metodu interveniranja, odnosno, ‘brisanja’ u smislu rekonstrukcije alternativnih značenja, prikrivenih i skrivenih u tekstu. Na zagrebačkoj izložbi predlaže staru njemačku kartu južne Rusije, koja je prigodno izbrisana. Emocionalni portreti Pietra Mancinija zapravo su fotografije takozvanih malih, običnih ljudi, a nastale su tijekom njegovog djelovanja u zajednicama ugroženih i ljudi s poteškoćama. U svojim kolažima naslovljenim Route 64.

Sister Road, Agnese Purgatorio tematizira put prema istoku, odnosno, putovanje protiv struje, a naslov djela preuzet je od poznate američke ceste Route 66 koja se još naziva Mother Road. Tamara Repetto posebnu pažnju posvetila je osjetu mirisa, a putem složene interaktivne instalacije Anzomija (potpuni gubitak osjeta njuha), nastoji pobuditi pažnju i percepciju publike kako bi počela cijeniti iskustvo kojem se u kontekstu umjetnosti obično ne predaje previše pozornosti, iako posjeduje izvanrednu evokativnu i komunikativnu moć.

Osim spomenutih umjetnika na izložbi još sudjeluju: Andrea Nevi, Eleonora Beddini, Valentina Ferrandes, Nazzareno Guglielmi , Claudia Losi, Chicco Margaroli, Franco Menicagli, Andrea Nicodemo, Paride Petrei, Mario Sillani Djerrahian.

Izabrani umjetnici ne pripadaju nekoj definiranoj, unaprijed određenoj generaciji, a bilo da rade u mediju videa, fotografije, crteža ili skulpture, svi uvažavaju kontekst u kojem žive i djeluju. U njihovim radovima katkad je prisutna sarkastična, ironična ili poetična nijansa, a katkad je, u slučaju osobne tematike, prisutna i bol. U nekim slučajevima osjetljivi su prema stvarnosti koja ih okružuje (bez zapadanja u dokumentarizam), dok se u drugima bave istraživanjem vlastitog izričaja i propitivanjem uvjeta stvaranja suvremene umjetnosti.

U svim ovim radovima jasno je uočljivo nastojanje umjetnika da razotkriju i napadnu formalne umjetničke konvencije i predrasude kako bi dokazali i pokazali da je suvremena umjetnost životna, da ima nešto za reći i da može biti društveno relevantna.