Haaškom sudu može se štošta zamjeriti, kao što se o puno tema vezanih uz taj sud može dugo i žučno raspravljati. Može mu se zamjeriti npr. da je propustio osuditi Vojislava Šešelja i prepoznati govor mržnje i poticanje na mržnju kao zločin, da je zakasnio s kažnjavanjem glavnih ratnih nalogodavaca ili da nije dobavio (najviše od srpskih vlasti) ključne dokumente.

Upitne su i neke presude i visine kazni, npr. 40 godina Karadžiću i 10 godina Šljivančaninu. Može se raspravljati i o troškovima suda, političkim implikacijama i kalkulacijama s optužnicama, o čemu je iznutra svjedočila Florence Hartmann, ili o nedostatku političke volje da sud profunkcionira na što je ukazala Madeleine Albright izjavom na suđenju Biljani Plavšić da je sud osnovan kao politički ukras i da se u početku mislilo da nikada nitko na njemu neće biti optužen.

Haaški arhiv naše povijesti

Ukratko, propuštenih prilika, krivih procjena i kontroverznih mjesta u haaškim suđenjima ima mnogo. No neosporno jest da je taj sud u svoje 23 godine postojanja i tijekom postupaka za 161 optuženika stvorio golemi arhiv dokumenata, dokaza, svjedočenja i presuda. Samo predmet Karadžić sadržava oko 11.500 dokaznih predmeta, iskaze 500 svjedoka i 2500 stranica presude. Taj je arhiv za nas možda najvažnije naslijeđe Haaškog suda i teško da je ijedna ovdašnja institucija mogla sakupiti toliko opsežnu građu i napraviti toliko važan posao u istraživanju i dokumentiranju ratnih zločina i uništavanja devedesetih.

Zašto se pak haaški arhiv malo koristi? Zašto su dosad rijetki znanstvenici i tumači ratova 1990-ih posezali za njegovom građom – koja je većinom javno dostupna na internetu? Zašto je fokus dijela hrvatske javnosti usmjeren samo na arhivsku građu druge vrste koja nije dostupna istraživačima (što, naravno, treba ispraviti), dok se ono što je svima otvoreno na korištenje rijetko uzima kao relevantno? Pitanja su to čiji odgovori ulaze u sferu politike i političkoga. Dio njih je i u tome što haaški arhiv sadrži dokumente i dokaze koji se ne uklapaju u nacionalne verzije povijesti i koji razgrađuju neke opće istine o 'nama' i 'njima'.

Zločin protiv kulturnog naslijeđa

Osim prikupljenih dokumenta i dokaza, Haaški je sud važan i zbog toga što je ustanovio neke presedane u međunarodnom pravu, pa je tako, između ostaloga, implementirao u sudske procese i niz konvencija o zaštiti spomenika i uništavanju kulturnog naslijeđa, identiteta i pamćenja. Na njemu je dokazano da je razaranje kulturne baštine također zločin, da za taj zločin netko treba odgovarati i da se u slučaju Hrvatske, BiH i Kosova rušenje baštine ne može pravdati vojnim razlozima.

Spomenici su tu uništavani sustavno i planski kako bi se zatirao identitet neke etničke ili vjerske zajednice, uništila memorija nekog mjesta i rekonstruirala nova, očišćena verzija povijesti u kojoj bi se izbrisali tragovi specifičnih identiteta i prisutnosti onih Drugih.

O tome što je sve u Haagu istraženo i dokazano vezano uz rušenje spomenika i kulturno-vjerskog naslijeđa i kako su se tužiteljstvo i sudbeno vijeće postavili u konkretnim slučajevima pokazuje interaktivni narativ 'Zatiranje povijesti i sjećanja: MKSJ i istraga, rekonstrukcija i procesuiranje zločina protiv kulturnog naslijeđa' koji je izradila agencija SENSE. Narativ je podijeljen u nekoliko cjelina i obrađuje pojedinačne slučajeve uništavanja Staroga grada u Dubrovniku, sarajevske Vijećnice i Staroga mosta u Mostaru, te cjelina kulturnog i vjerskog naslijeđa u BiH i na Kosovu.

Naravno, u Haagu je procesuiran mali dio uništene spomeničke baštine i zatiranja naslijeđa i identiteta, pa je npr. od svih razaranja u Hrvatskoj na sudu istraženo i procesuirano tek granatiranje jezgre Dubrovnika 6. prosinca 1991. (u okviru nezavršenog procesa protiv Miloševića i završenih protiv četvorice časnika JNA), dok je vezano uz hrvatsku politiku to učinjeno u slučaju rušenja Starog mosta u Mostaru (u predmetu 'Jadranko Prlić i drugi', još u žalbenom postupku).

No, i to malo je za ovdašnju sudsku praksu i razumijevanje ratova devedesetih mnogo. Uz to, ako je Haag propustio nešto procesuirati – a jest – to ne sprječava ovdašnje sudstvo da nastavi posao i na temelju haaških presedana i istraga pokrene nove procese.

Mostarski poučak

Što nam pokazuju haaški dokumenti i rekonstrukcije zločina protiv spomeničkoga naslijeđa koji su nam putem ovog narativa predstavljeni? Između ostaloga, oni ukazuju i na veliki nerazmjer između nacionalnih verzija povijesti i stvarnih činjenica, kao i na nužnost stvaranja složenije i vjernije slike o devedesetima koja će se temeljiti na dokazima, dokumentima i istraživanjima, a ne na mitovima i apriornim uvjerenjima o nepogrešivosti nacionalne vlasti i vojske. Slučaj rušenja Starog mosta u Mostaru za to je vrlo dobar primjer.

Naime, Stari most je pao 9. studenoga 1993., nakon dvodnevnog intenzivnog granatiranja. Iako su odmah po njegovu rušenju vijesti s terena, kao i izvještaji međunarodnih snaga, svjedočili da su za rušenje odgovorne snage HVO-a, u hrvatskim i 'herceg-bosanskim' medijima prevladavalo je negiranje krivnje, minoriziranje vrijednosti spomenika pa i falsificiranje njegove identitetske specifičnosti. Osim Radovana Ivančevića koji je istog tog 9. studenoga u emisiji 'Slikom na sliku', zgrožen rušenjem, nadahnuto govorio o mostu kao našem zajedničkom spomeniku i o dvije paralelne povijesti: povijesti stvaranja i povijesti razaranja zaključivši kako se 'spomenik zapravo nikada ne može srušiti', i osim još nekoliko kritičkih glasova u medijima (M. Jergovića, I. Žanića, I. Lovrenovića), u hrvatskoj je javnoj sferi prevladala šutnja, negacija odgovornosti i umanjivanje važnosti Mosta.

Vjesnik je npr. tvrdio da je 'rušenje Starog mosta dokaz sramotnog ponašanja Velikog svijeta', dok je Mate Boban izjavio da je 'most srušio rat', odnosno, u razgovoru s Tuđmanom, da ga je 'srušila obilna kiša, jer je već od prije bio oštećen'. U mnogim medijima su se mogli pročitati komentari poput ovih: 'Ako su ga i srušili Hrvati, opet su srušili svoje budući da su ga sami i gradili', 'Most žale oni koji ga pamte iz vremena skokova s mosta za Dan borca' (Hrvatski list), pa čak i vicevi poput: 'Ovih dana je u Mostaru nastradao najstariji Turčin na Balkanu. Skočio u Neretvu, a ne zna plivati' (Tomislavgradske novine). Nadalje, general Slobodan Praljak je izjavio: 'Niti sam dao zapovijed da se Stari most sruši, niti sam zbog toga smijenjen, niti sam zbog toga posebno nesretan' (Globus) i: 'Prst mog vojnika važniji mi je od bilo kakvog j… mosta' (Karlovački list). Hrvatska vlast i vlast tzv. Herceg-Bosne nastojale su sa sebe skinuti svaku odgovornosti, pa su najprije negirale činjenicu da je most granatiran s položaja HVO-a, a zatim, kad su se pojavili snimci tenka HVO-a koji puca na most, da je za to izdana službena naredba.

Danas, dvadeset i tri godine poslije – i to prvenstveno zbog toga što je ovaj slučaj uvršten u haaški sudski postupak i istražen – znamo detalje i možemo rekonstruirati cjelovitu priču o rušenja Mosta.

Tako SENSIN interaktivni narativ u segmentu Stari most sadrži: brojne snimke granatiranja i rušenja, izjave svjedoka, ključne dokumente poput zapovijedi HVO-a od 8. studenoga o 'selektivnom granatiranju Staroga grada' i izvješća o metama i količini ispaljenih granata, pa izvješća španjolskih snaga na terenu o odgovornosti HVO-a, predsjedničke transkripte s nekoliko sastanaka koji svjedoče o reakcijama hrvatskih političara kojima je bilo važnije skinuti sa sebe odgovornost negoli istražiti i procesuirati krivce. Ukratko, danas su javno otkrivene mnoge važne činjenice iz kojih se može rekonstruirati vjernija slika događaja, a upravo je to put s kojim se ovdje i sada treba suočiti s prošlosti u ime manje traumatične budućnosti.

Etnizacija spomeničkog naslijeđa

Negiranje činjenica i zamagljivanje stvarnog stanja kad je riječ o uništavanju spomenika postojali su i u svim drugim primjerima prikazanim u ovom projektu. Plasiranje naracije o zapaljenim automobilskim gumama u dubrovačkoj luci na srpskoj i crnogorskoj televiziji ili pak ono o tome kako Armija BiH sama granatira Sarajevo, vjerojatno su najpoznatiji primjeri antologije medijskog i političkog beščašća devedesetih.

Na kraju, sva rušenja i uništavanja spomenika i kulturnih i vjerskih objekata u ratovima devedesetih uglavnom nisu bila rezultat nužde i vojnih operacija, već su činila dio 'ratovanja identiteta', kako je rekao u svome iskazu pred haaškim sudom UNESCO-v ekspert Colin Kaiser. Komentirajući situaciju u Bosni i Hercegovini, Kaiser je spomenuo i to da su rušenja tako velikih razmjera rezultat 'etnizacije spomeničkog naslijeđa'. Ta je etnizacija spomenika zapravo proizašla iz tadašnje etnizacije kulture i uopće etnizacije čitavog društvenog polja. Na djelu su bili 'ubojiti identiteti' u kojima su se sve razlike između 'nas' i 'njih' uzdizale na nivo neprijateljstva i u kojima je spoznati sebe i brinuti se za svoje naslijeđe podrazumijevalo demonizirati drugoga i uništiti tuđe naslijeđe.

Spomenici, kulturni i vjerski objekti, kao i opće kulturno naslijeđe, razvrstavani su, prisvajani ili isključivani. Takvi 'ubojiti identiteti' s ratom nisu poraženi, oni i danas određuju ponašanje mnogih i razumijevanje ovdašnje stvarnosti. Istraživanje, dokumentiranje i vjernije rekonstruiranje prošlosti za nas je upravo zato ključno pitanje.

*Tekst se dijelom temelji na autoričinom izlaganja s predstavljanja narativa „Zatiranje povijesti i sjećanja“ održanom 16.11. u Muzeju Mimara na kojem su govorili i predsjednik SENSE Mirko Klarin, teolog i publicist Drago Pilsel, povjesničarka umjetnosti Sandra Uskoković i Eugen Jakovčić iz Documente.