U jednu ruku, odgovor na pitanje iz naslova naizgled je vrlo jednostavan; u drugu ruku, vrlo težak – zapravo nemoguć, jer kad bismo imali siguran recept za slanje romana u plejadu onih koje čeka sudbina 'vječnih', oni bi se serijski proizvodili na traci. Osobito kad govorimo o žanru za koji svi njegovi važniji teoretičari tvrde da je sazdan kao otvorena i načelno nedovršiva forma.

Zašto jednostavan? Pa, manje-više, zna se što je u prošlosti činilo veliki, epohalno bitan roman: dobro odabran i profiliran pripovjedač, čija će perspektiva adekvatno otvoriti prozor u predočeni svijet djela koji pak mora biti bogat, kompleksan i, poželjno je, estetički i svjetonazorski izazovan. Čak i kad autor, poput Camusa u Strancu, hotimično reducira pripovjedačev obzor na bilježenje osjetilnih senzacija, a formu romana na ispovijest 'prosječne' individue. U pojedinim dionicama povijesti žanra pripovjedač i pripovijedanje preuzimali su glavnu ulogu i sami nosili kompoziciju, kao npr. Sterneov Tristram Shandy ili Diderotov Jaques fatalist, koje smatramo velikim 'antiromanima', a njihove autore velikim ironičarima. Veliki roman, trebao bi dakako imati i junaka - ili više njih - koji nosi određenu viziju svijeta, spoznajnu, etičku ili emotivnu, širu od one kakvu mu nude konvencionalni okviri zajednice. 'Duša' junaka uvijek je plemenitija od svijeta, iako se svijet pokazuje nadmoćnim problematičnom pojedincu. Gotovo svi junaci važnih romana bar su po nekoj obiteljskoj liniji Don Quijoteova djeca, čak i Raskoljnikov ili Filip Latinovicz koji o svojim očevima ne znaju mnogo.

Sve što vrijedi za pripovjedača i junaka vrijedi i za temu, priču, stil i strukturu, premda je bilo (i bit će) velikih romanesknih djela koja veličini i globalnoj važnosti teme (na doslovnoj razini) ne pridaju veliku vrijednost (Joyceov Uliks, Proustov golemi ciklus U potrazi za izgubljenim vremenom), a umjesto jedinstvene radnje preferiraju minuciozno razrađen stil i usredotočenost na psihološki ili jezični detalj. Većina modernističkih romansijera, ne zaboravimo, vjerovala je da je fabula u tradicionalnom smislu prevladana i u neskladu sa stvarnošću koja je 'polagana i nevjerojatno iscrpna'. 'Da su pričali, odista pričali, to je moralo biti prije moga vremena' kaže Rilkeov Malte Laurids Brigge. Iz istih razloga roman je (ponovno), nakon privremene 'realističke' privrženosti zatvorenoj fabuli – ta je ljubav i tada bila dvojbena – prigrlio brojne druge strukturalne uzorke (fragmentarnost, roman u romanu, grad ili drugi prostor kao organizacijsko načelo) i oni ga nisu omeli u ambiciji da iznjedri antologijska djela.

Ključna je odlika, vjerujem, ostala ista: kreirati mogući svijet koji će istodobno biti relevantan u epohalnom smislu i, jednako tako, svojim značenjskim potencijalima, stilskom kvalitetom, katkad svim time, ali i humorom, koji je najosjetljiviji na trošenje (Hašekov Švejk, Zlatno tele Iljifa i Petrova, u nekim dijelovima i Marinkovićev Kiklop) nadići limite vlastitoga doba i oduprijeti se zastarijevanju.

Tko odlučuje i tko vrednuje? U idealnom slučaju naraštaji najšire čitateljske publike, što bi značilo da je djelo bespogovorno prihvaćeno u nekom nacionalnom ili međunarodnom okruženju. Tako je, primjerice, veliki broj Talijana pojedine sekvence iz Manzonijevih Zaručnika sve tamo do Drugoga svjetskog rata znao naizust, a Joyceovi poklonici na 16. lipnja, dan kad se radnja Uliksa zbiva, hodočaste Dublinom. U praksi, međutim, 'interpretativnu zajednicu' koja filtrira recepciju kroz vrijeme, obično čine naraštaji književnih kritičara i književnih povjesničara. Pitanje 'vječne' vrijednosti zapravo je pitanje kanona, a kanon je nužno elitistički. Posljednjih pola stoljeća 'zapadni kanon' u neprestanom je preispitivanju (hrvatski nešto manje). No usprkos zaokretima prema pravu na vlastitu priču, koje se nikome ne može i ne smije uskratiti, 'vječne' će vrijednosti – dok budemo razmišljali u tim okvirima – ostati stvar 'probranoga' estetičkog ukusa. Uostalom, vjerujem da nema istinskoga proturječja između političkoga opredjeljenja za demokraciju i prava svih, s jedne strane, i zalaganja za vrhunsku kvalitetu djela koje sa sobom kadšto donosi i enormne zahtjeve što se postavljaju pred čitatelja. Da 'elitnu' interpretativnu zajednicu čine ljudi koji su također ograničeni interesima, preduvjerenjima, ograničenjima roda, klase, rase, doba, vlastite erudicije, razumije se po sebi. Zato je kanon i izložen neprestanom prevrednovanju.

Na kraju, vratimo se pitanju i odgovorima s početka: relativno je jednostavno oformiti listu romana što su odoljeli dugotrajnim čitanjima i interpretacijama koje nisu iscrpile njihov estetički, spoznajni ili etički potencijal, nešto teže, ali ipak moguće, navesti jasne argumente zašto je tome tako, a nemoguće predvidjeti koji će novi roman, i zbog čega, zavrijediti isti status.