"U izdavačkoj kući Chrysalis u New Yorku, svaki tjedan smo održavali marketinške sastanke srijedom. Bio sam mladi izvršni direktor, a predsjednica je ušla i rekla: 'Upravo sam se vratila iz Engleske i potpisali smo sjajan talent', započeo je svoju priču poznati glazbeni menadžer i direktor Daniel Glass novinarki Guardiana. Glass je u karijeri surađivao s mnogim važnim glazbenicima poput Billyja Idola, pop-trija Wilson Phillips, Sinéad O'Connor, Jon Secadea, Warrena Zevona, Blura - da nabrojimo samo neke.

Glass se za Guardian prisjetio suradnje s nedavno preminulom Sinéad O'Connor.

"Mislim da je imala 19 godina - bila je to Sinéad prije nego što je obrijala glavu. Kad smo čuli njen prvi album The Lion and the Cobra, bio je to jedan od najboljih sastanaka kojima sam ikada prisustvovao. Taj album nas je oduševio. Izdanje je prošlo, a mi smo ga promovirali na vrlo nekonvencionalan način. Ključ je bio da album zauzme prvo mjesto na studentskim američkim glazbenim ljestvicama, što smo i uspjeli postići - doveli smo ga do broja 1.

Sinéad je bila fantastična, izuzetno pametna. Već tada se moglo vidjeti da se osjećala loše zbog slave i prepoznavanja. Prvog dana kad je stigla u New York, odlučili smo otići na večeru. Išli smo prema centru grada, i ne znam tko je odlučio naručiti limuzinu - ali ona nije željela ući u nju. Željela je ići kombijem. Kasnije smo stigli u Tower Records - već se u to vrijeme pročulo za Sinéad, a DJ je puštao njezinu pjesmu. Ona se jako uznemirila i rekla mi: 'Da sad postoji rupa u tlu, propala bih u nju. Molim te, reci mu da prestane.' Ja sam joj vrlo ljubazno odvratio: 'To je omaž. To je poštovanje.' Ona mi je odgovorila: 'Molim te, ne želim to čuti. Molim te, molim te, molim te.' I otišli smo otamo.

Na svojim nastupima uvijek je imala hip-hop izvođače kao predgrupe. To je bio njezin stil. Nitko drugi to nije radio. Nisu to bili komercijalni bendovi, već bendovi kojima je ona dala priliku da se čuju. Sprijateljila se u to doba s Hankom Shockleejem iz Public Enemyja. Ona i moja supruga su također bile jako bliske. Dobili smo djecu u isto vrijeme: tada je baš stiglo moje drugo dijete, Maxie. Sinéad je došla u grad i bila je jako usamljena bez svoje bebe. Prilikom jednog druženja, rekla je mojoj supruzi: 'Deborah, može li Maxie sjesti na moje krilo?' Samo ju je htjela držati. Bila je jako draga.

Ponovno sam surađivao s Sinéad 1992. godine, kad je pripremala izlazak albuma 'Am I Not Your Girl'. Bila je gost na Saturday Night Liveu. Tada nije bila previše popularna - no bila je kontroverzna, iako već neko vrijeme nije imala hit. U svakom slučaju, nakon prve pjesme, Steve Kingston i Brian Phillips - dvojica najutjecajnijih ljudi u svijetu alternativnog rock radija - okrenuli su se prema meni i rekli: 'Dodajemo ovu pjesmu u program od ponedjeljka.' Svi smo odahnuli.

A onda, naravno, sljedeća stvar koje se sjećam bilo je kad je izvela 'War' i pokidala sliku pape. Nikada neću zaboraviti taj trenutak. Svi su se smrznuli na SNL-u. Producentica, Liz Welch, prešla je iz euforičnog stanja u suze. Nitko to nije bio zaustavio, nitko nije znao što učiniti. Vratili smo se u backstage, a mislim da ni ona sama nije bila svjesna što je upravo učinila, i koja je veličina toga. Bila je sama u sobi, što mi je bilo pomalo tužno, jer to je bio težak trenutak.

Sjećam se kako sam kucnuo na vrata. Ušao sam u sobu, a ona je razgovarala sama sa sobom. Ruke su joj bile iza leđa, i izvodila je nešto između poezije i pjevanja. Nisam znao što da radim. Ljudi su bili uznemireni, a mi smo svi bili okrivljeni, kao da smo sudjelovali u tome. A onda je nekoliko dana kasnije bila pozvana na koncert Boba Dylana u Garden, gdje ju je publika jako izviždala. Bio sam tamo i nikada neću zaboraviti što je Kris Kristofferson učinio za nju na tom koncertu. Zagrlio ju je, stavio joj ruku oko ramena i zaista ju podržao. To je bilo predivno za vidjeti.

Uskoro zatim bila je potpuno otkazana, a onda su ljudi, mjesecima i godinama kasnije, govorili: 'Bila je u pravu'. No, masa je tada bila užasna. Bojkoti i crne liste. Stvarno ju je to povrijedilo jer je govorila iz srca - bila je umjetnica i imala je jako snažan stav.

Nakon toga se nikada nije oporavila. Nitko nije ocjenjivao njezinu glazbu, a ja sam zbog toga bio jako ljut. Biti iskren i izražavati se ne bi smjelo biti kažnjivo, razmišljao sam.

Prije dvije godine, njen menadžer Fachtna Ó Ceallaigh me kontaktirao i pitao jesam li zainteresiran za ponovnu suradnju s njom. Tada sam osjetio - ne ocjenjujući glazbu - da smo već imali dvije divne suradnje i da to ne mogu ponoviti. Imam veliki kapacitet za umjetničku slobodu i integritet, no većina ljudi to nema. Dobro sam odlučio, jer je svijet sada prilično osjetljiv i manje otvoren za rizik i otvorene glasove nego što je bio tada. I ne žalim zbog svoje odluke da ponovno ne započnemo suradnju.

Ali, imam samo sjajne uspomene. Često me pitaju, tko su najbriljantniji umjetnici s kojima sam ikada surađivao? Devet od deset puta, Sinéad mi prva pada na pamet. Ne zato što je bila veća ili bolja, već zato što je to moj prvi instinkt. Bila je više od pjevačice, više od interpretatora pjesama. Bila je netko tko je govorio istinu i nije se bojao istine. Proroci i pjesnici, - uvijek kažemo nakon što odu ili kad je već prekasno - uvijek su u pravu. I što je ona rekla, a da je bilo krivo? Pričala je o zlostavljanju u crkvi, o mentalnom zdravlju, o djeci svijeta... I bila je u svemu u pravu. Ja sam je poznavao kao svoju majku i znam da je bila vrlo suosjećajna, vrlo duhovna osoba.

Usput, profesionalno me dovodila do ludila - bila je najfrustriranija umjetnica s kojom sam surađivao. Ali bila je genijalna. Ne bih to iskustvo mijenjao ni za što" ispričao je Glass novinarki Guardiana.