S četvrtog perona zagrebačkog Glavnog kolodvora 12. lipnja ove godine u 9 ujutro prema Parizu krenula je skupina umjetnika praćena snimateljima, toncima i montažerkom, povjesničarima umjetnosti, kustosima, glazbenicima i nekolicinom novinara.

24-satno putovanje ostvareno je većinu vremena u vlaku, imitirajući put legendarnog Simplon Expressa koji je povezivao Istok i Zapad. Njegovi su vagoni prenosili ideje, dijaloge kultura, bili odraz političkih volja koje danas ukidaju globalizirane financijske operacije.

U tom kontekstu nastala je ideja 'Povratka', kao nastavak prvog putovanja, mobilne izložbe, ostvarene 1989. godine u organizaciji Galerije stanara, umjetničkog projekta osnovanog 1972. godine kao nekonvencionalne galerije u javnom prostoru, pod vodstvom povjesničarke umjetnosti Ide Biard.

Tadašnja izložba realizirana u vlaku na putu od Pariza do Zagreba rezultirala je filmom 'Simplon Express', a ove je godine put ponovljen, samo u suprotnom smjeru i s nekim novim putnicima.

Umjetnici pozvani na ovo putovanje osmislili su projekte, performanse, umjetničke instalacije, koje su izvodili i postavljali u vlaku i na peronima ponekad okruženi slučajnim prolaznicima, ponekad sami, ali uvijek uz kameru.

Od onoga što je zabilježila kamera tijekom 24-satnog putovanja do Pariza nastao je film 'Simplon Express/Povratak' koji ćete imati prilike pogledati u subotu, 6. listopada, u Zagrebu projekcijom u zgradi Glavnog kolodvora, mjestu na kojem je sve počelo...

ZAGREB

Premda nitko osim nekolicine sudionika s prvog putovanja 1989. nije mogao ni pretpostaviti kako će putovanje izgledati, pred nama je zapravo bio pothvat u kojem su umjetnici i ostali putnici funkcionirali istovremeno kao publika i kao statisti koji mijenjaju prostor, koji mijenjaju percepciju i realizaciju samog umjetničkog djela.

Osim efemernosti izložbe uvjetovane samim odabirom prostora i simbolikom vlaka, prisutna je bila i promjenjivost kako prostora, tako i samih performansa i instalacija ozbiljno poljuljana nepredvidivošću vanjskih utjecaja.

Ulaskom u vagon postali smo akteri projekta hrvatske umjetnice Božene Končić-Badurine koja u svojim radovima općenito propituje odnos između gledatelja i izvođača umjetnika, a koja se ovaj put pozabavila pozicioniranjem prošlosti u sadašnjost i njenim mogućim posljedicama. Poveznicu između prvog i ovog Simplona pronašla je u dnevnim novinama iz 12. lipnja 1989. godine, Večernjem listu i francuskom Liberationu.

Ideja joj je bila izraditi repliku situacije iz 1989. kad je realiziran prvi projekt Simplon Express: 'Ideja je bila da te novine netko pronađe i da ih pročita te automatski uspostavi neku referencu na proteklo vrijeme, promjene koje su se dogodile, na stvari koje se nisu promijenile, kao svojevrstan katalizator putovanja kroz vrijeme. Kad je išao taj prvi Simplon, živjeli smo u bivšoj državi, dogodio se pad Berlinskog zida, a i onda je kao i sad bilo krizno vrijeme. Htjela sam da se dogodi ta zabuna, da čovjek posegne za tim novinama koje se nalaze među aktualnim dnevnim novinama, pa onda vidi datum i prisjeti se.'

LJUBLJANA

Performans na željezničkom kolodvoru u Ljubljani izveli su Iva Kovač i Elvis Krstulović, odnosno Fokus Grupa. Njihova umjetnička intervencija nosi naziv 'Perfect Lovers' ('Savršeni ljubavnici') i svojevrsni je nastavak istoimenog multimedijalnog projekta, dokumentarističke umjetničke knjige koja nudi poetske uvide u ljubavne odnose koji su se razvijali tijekom deset godina. Kao što je u knjizi ispovijedna proza koja otkriva istinu o emocijama, iskustvima i željama pozicionirana uz fotografije koje dokumentiraju intimne trenutke, tako su Iva i Elvis naizmjence izgovarali ljubavne poruke i svjedočanstva na kolodvoru praćeni kamerama.

Budući da je od nastanka prvog 'Simplona' vlak između Ljubljane i Venecije ukinut, put je nastavljen autobusom u kojem je vrlo brzo nastalo komešanje, a sve zbog slovenskog umjetnika Ištvana Huzjana koji nam se trebao pridružiti u Sloveniji. Iznenađenje i nevjerica putnika što se Ištvan nije pojavio očitovala se uglavnom kroz šalu i izvikivanje njegovog imena. Zato je scena koja je uslijedila na kolodvoru u Veneciji izazvala još veći šok.

VENECIJA

Ištvan Išt Huzjan čitav se trosatni put od Ljubljane do Venecije vozio u prtljažniku autobusa. U to je bila upućena jedino autorica projekta i snimatelj, a o tome svjedoči i šok vozača kad je shvatio da je vozio slijepog putnika: 'Kad su me prvi put zvali i pitali hoću li sudjelovati u povratku Simplon Expressa, htio sam pronaći nešto osobno. Ja sam iz Ljubljane, ali sam studirao u Veneciji i na toj relaciji sam se neprestano vozio vlakom između 2000. i 2005. Sjetio sam se, budući da Slovenija još nije bila u schengenskom prostoru, najjača su iskustva bila s prelaskom dvije granice (slovenske i talijanske) gdje su često hvatali slijepe putnike. Tako se jednom prilikom dogodilo da se nekolicina ljudi sakrila u vlaku u prostor između krova i stropa i upravo pri prelasku granice, plafon vlaka je popustio i ljudi su popadali poput kiše.'

U kontekstu propitivanja potrage za slobodom i utopijske ideje Europe, Huzjan je odlučio sebe staviti u poziciju ranjivosti i gubitka orijentacije na putu koji je toliko puta prešao.

MILANO

Tijekom cijelog putovanja provlačio se zanimljiv koncept bilježenja svojevrsnog dnevnika puta koji je osmislila kustosica, prvi put u ulozi umjetnice, Marijana Rimanić. Njezin dnevnik nije uključivao olovku i papir, mobitel ili tablet, kameru ili diktafon, nego igle i vunu. Ideja o heklanju zapravo je potekla od autorice Ide Biard koja je vidjela Marijanine intervencije u javnim prostorima u kontekstu guerrilla knittinga.

'Mislila sam kako bi bilo zanimljivo zabilježiti protok vremena na neki drugačiji način, a žene su, barem u mojoj familiji, koliko ja znam, heklale da im prođe vrijeme. Danas mi se to čini kao luksuz, ne znam kad je netko zadnji put rekao da će se baviti nečim samo da mu prođe vrijeme. Ideja je bila da s bojama pratim promjenu država, stanica i prelaske preko granice. Tako svaki put kad me zatraže pasoš, zašijem gumb. Kad pogledaš ovu količinu pletiva, vidjet ćeš četiri gumba - prelazak Hrvatska i Slovenija i Švicarska ulazak i izlazak - što je poprilično lagodno putovanje u odnosu na ono što moraju proći neke druge zemlje', rekla je Marijana.

Nakon projekcije film Borisa Greinera, Mladena Stilinovića i Borisa Cvjetanovića, Nine Kujundžić i audio zapisa Tine Gverović, negdje oko ponoći vlak se zaustavio u Milanu, a zatim nas je usred noći dočekao još jedan zanimljiv performans zagrebačke umjetnice Dine Rončević

Dina se još od diplomskog rada bavi 'muškim' i 'ženskim' temama, odnosno apsurdnosti nekih vidova rodnih podjela. Primjerice, u kontekstu mehanike kojom se bavila prekvalificiravši se za automehaničara, žene dobivaju pasivnu, a muškarci aktivnu ulogu. Povukavši paralelu sa seksualnošću nećemo pronaći puno drugačiji odgovor i upravo je to osnova njezinog prilično odvažnog performansa. Dina je u gotovo punom restoranu vlaka masturbirala, potpuno neprimjetno, sjedeći, jednostavnom tehnikom križanja nogu i stiskanja bedrenih mišića.

'Obrazovni sustav nas ne uči o seksualnosti, ali nam je zato pornografija dostupna na svakom koraku. Žena je oduvijek ta koja je promatrana, s razvojem filma se ta činjenica dodatno utvrdila, a pornografija često koristi upravo muški subjektivni kadar. Problem je što se ne postavlja pitanje o zadovoljstvu žene. Ja sam se samozadovoljavala u vlaku jer je vlak stvarno uzbudljiv način putovanja, a neprimjetnost radnje mi se činila vrlo moćnom', rekla je Dina.

PARIZ

Dolazak na konačno odredište, u Pariz, u jutarnjim satima sljedećeg dana, obilježio je performans Tomislava Brajnovića, hrvatskog suvremenog multimedijalnog umjetnika. Brajnović je tijekom cijelog puta sa sobom nosio veliki drveni kofer čiji je sadržaj i smisao postao jasan tek dolaskom u Pariz. Rad pod nazivom 'Sve svoje sa sobom nosim' (Tout ce que j’ai, porte avec moi) inspiriran je njegovim iskustvom života u Italiji, Ženevi i Parizu, a obuhvaća stereotipe vezane uz Francusku - elegantno odijelo, kravatu, kapu i staru bakelitnu ploču 'Sous le ciel de Paris' sviranu na gramofonu na navijanje. Performans na pariškom kolodvoru Gare de Lyon u kojem konačno otkriva sadržaj kofera, sjeda za stolić, pije čašu vina i sluša glazbu, zaokružuje putovanje povratka, ne samo u kontekstu Simplona, već i u kontekstu citata koje je tijekom puta čitao, kao što su dijelovi službenog dokumenta boravišne dozvole u Italiji, bilješku o štrajku glađu u Ženevi itd.

Brajnović je tako svojim povratkom u prošlost zaokružio i povratak Simplona.

Putovanje od Zagreba do Pariza preko Ljubljane, Venecije, Milana i Dijona poduzeto je u duhu Galerije stanara koji, kako kaže povjesničar umjetnosti Guy Tortosa, 'podrazumijeva putovanje s malo ponesenih stvari, na kojem se ne mora sve vidjeti te na kojem se ništa ne posjeduje.' Projekcija filma 'Simplon Express/Povratak' u subotu u 21.30 sati na Glavnom kolodvoru odvijat će se simultano s projekcijama u Parizu te u ljubljanskoj Galeriji ŠKUC, a bit će dostupan i streaming sa sve tri lokacije. detaljne informacije potražite na njihovoj Facebook stranici