Zapravo nas je u neprilike uvalio Aristotel, još prije više od dvije tisuće godina, kada je zaključio – nažalost ne posve pogrešno – da se u ljubavi jedna duša sastoji od dva tijela. Odnosno, da smo svi mi pola čovjeka bez ljubavi te da sreću možemo pronaći jedino u spajanju s nekom drugom osobom, koja pritom treba biti naša izgubljena polovica, savršena nadopuna naših manjkavosti.

Jer povelik je teret i nedostižan zadatak na svijetu sa šest milijardi ljudi pronaći svoju idealnu polovicu te vlastitu dušu s njome spojiti u jedno, između ostaloga jer ljudi nisu savršeni filozofski koncepti, a duše su zaprljane egzistencijom i obilježene ožiljcima stvarnosti. Što sve ne znači da ljubavi nema; itekako je ima, ali nije nikad savršena, kao ni ljudi koji je osjećaju i dijele te je najopasnije previdjeti ljubav u fanatičnoj potrazi za onom jednom jedinom savršenom osobom, boljom polovicom.

Naravno, u kontekstu Dana zaljubljenih, ljubav je čokolada, ruža ili par njih u buketu, loš holivudski film u kojem Gerard Butler sazrijeva iz tinejdžera u odraslu osobu u 35. godini života zahvaljujući Katherine Heigl ili pak prigodni koncert na kojem će biti izvedene sve pjesme za koje biste i očekivali. Ljubav je proizvod koji se prodaje, kupuje i poklanja, umjesto da se osjeća i da potiče na razmišljanje te zato vrijedi podsjetiti na neke književne naslove koji će vas natjerati da osjećate ljubav (ili bol uslijed njezina izostanka) te da razmišljate o ljubavi. A ako već hoćete, možete te knjige kupiti i pokloniti, možda i nekome koga volite ili tko voli vas.

'Zašto ljubav boli' Eve Illouz sociološka je studija o ljubavi u suvremenom kontekstu te koliko je njezino poimanje, osjećanje i izražavanje uvjetovano kapitalističkim okvirom, konzumerizmom i medijima. Na prvi pogled se može činiti kako je riječ o blasfemičnom izostanku romantike te da Illouz dekonstruira ljubav kako bi je unizila, ali je zapravo to pokušaj spasa najmisterioznijeg osjećaja ljudske duše od odrednica suvremenog ljudskog društva. Eva Illouz pita se što je naša civilizacija učinila ljubavi, ali i zbog čega u njoj toliko toga nije utemeljeno ili prožeto ljubavlju.

Za one koje više zanimaju unutarnji misteriji ljubavi, najbolji čitateljski početak kanonsko je djelo 'Umijeće ljubavi' njemačkog psihologa (i marksista, nije na odmet reći) Ericha Fromma, koja se isprva može činiti kao titansko djelo potpunog razotkrivanja. No 'Umijeće ljubavi' tom osjećaju pristupa trezveno i pokušava ga demistificirati, no – zahvaljujući Frommovu talentu ili ljubavi samoj – ljubav na kraju teksta izgleda još ljepše, veće, strašnije, ali i bliže nego što se očekuje.

Na manje direktan, ali ništa manje ambiciozan način ljubavi je pristupio francuski filozof Roland Barthes u 'Fragmentima ljubavnog diskursa', koji namjerno odbija sagledavati veliku sliku nego ističe njezine brojne fascinantne detalje, čiji skup stvara i čini ljubav, posebice način njezina izražavanja prema drugoj osobi ili, da budemo kontroverzni, drugim osobama.

Nije baš iznenađujuće to što su sjajne knjige o ljubavi napisali još neki Francuzi, primjerice Pascal Bruckner čiji je 'Paradoks ljubavi' posvećen razmatranju odnosa ljubavi i slobode te teoretičar Alain Badiou koji je ispisao vehementnu 'Pohvalu ljubavi'.

Oni koji preferiraju prozna ili lirska istraživanja i izražavanja ljubavi na raspolaganju imaju ni manje ni više nego polovicu (savršenu?) svjetske književnosti, s obzirom na to da se pisci i pjesnici kroz stoljeća nisu ničime bavili toliko kao ljubavlju. Čak i tamo gdje ljubav nije u prvom planu, ona isijava i obuzima, od epa o Gilgamešu i njegove ljubavi prema Enkiduu pa sve do Shakespearovih soneta i pjesama Emily Dickinson.

Preporučiti bilo koji konkretan naslov stoga se čini uzaludnim, no uzaludnost je upisana u ljubav - kao i još mnogo toga - pa se čitateljski nikako ne smiju preskočiti Goetheove 'Patnje mladog Werthera', roman koji je među prvima uspio literarno vrhunski izraziti moć romantične ljubavi, čak toliko da je ta knjiga u svoje vrijeme potaknula val samoubojstava diljem Europe.

Ali ljubav nije isključivo tragedija koja čeka da se dogodi, nego i luda, apsurdna komedija, što znamo iz, primjerice, 'Sna ivanjske noći' i brojnih ljubavnih farsi, koje nas podsjećaju na sve gluposti ljubavi. Vjerojatno je najbolji spoj naoko lagane i komične ljubavne tematike s dubinom tog osjećaja uspjela stvoriti Jane Austen u romanu 'Ponos i predrasude', prateći kako se dvoje ljudi koji su savršeni jedno za drugo ne uspijevaju isprva prepoznati baš zbog onih osobina koje ih vežu jedno za drugo. Bilo kako bilo, vrijedi napomenuti da je i masovno kupovana i masovno kritizirana 'Pedeset nijansi sive' u srži ljubavna priča o mukotrpnom zbližavanju dvoje ljudi, a sado-mazo seks u svemu tome tek je provokativna ambalaža.

Jer, zašto bi tolike čitateljice diljem svijeta bile uvučene u odnos Christiana Greya i Anastasije Steele da nije riječ o ljubavi nego samo o dobroj je...... ?

U domaćoj književnosti se, generalno rečeno, ipak malo više voljela domovina nego pojedinačna osoba što pak ne znači da se nije pisalo o romantičnoj ljubavi.

Naprotiv, ta je tema u suvremenoj hrvatskoj književnosti dosta prisutna, bila riječ o strastvenoj ljubavi koja uništava (kakvu u romanu 'Tri' opisuje Drago Glamuzina) ili pak o nježnoj ljubavi koja štiti od okoline ('U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo' Krešimira Pintarića). Iako naslov poručuje drukčije, pjesnička zbirka 'Okrutnost' Ivice Prtenjače također se u velikoj mjeri bavi ljubavlju, odnosno intimom koja u njoj nastaje i koju vanjski svijet ugrožava, a ljubav – opsesivna, neuzvraćena, izluđujuća, nerazumljiva, vječna - uostalom i temeljni je osjećaj romana 'Kalendar Maja' Zorana Ferića