Danas se obilježava stota godišnjica rođenja francuskog književnika i filozofa Alberta Camusa, novinara i aktivista za zaštitu ljudskih prava, poznatog po karakterističnom stilu pisanja u kojemu se bavi temama apsurda ljudske egzistencije, za što je dobio i Nobelovu nagradu za književnost
U povodu velike obljetnice u po njemu nazvanom kulturnom centru u francuskom gradu Aix en Provenceu organizirana je izložba pod nazivom 'Albert Camus, građanin svijeta' posvećena tome piscu-filozofu rođenom 7. studenog 1913. u alžirskom gradu Mondovi te tragično preminulome u automobilskoj nesreći 4. siječnja 1960. u Francuskoj, kada je imao samo 47 godina.
Do tada je svojim književnim opusom - u kojemu modernog čovjeka naziva bludnim, ciničnim monstrumom i filozofskim uvjerenjima kojima je promicao filozofiju apsurda, protivio se filozofiji nihilizma i zagovarao egzistencijalizam - zauvijek obilježio sve intelektualne debate od kraja 40-ih godina prošloga stoljeća do danas, trajno se nastanivši u temeljima svjetske filozofske misli.
Camus - romanopisac, dramatičar i filozof - slijedio je različite pravce tražeći racionalne odgovore na pitanje smisla čovjekovog postojanja.
Izložba u Centru Albert Camus podijeljena je tematski kako bi se kroz dvjestotinjak dokumenata, pisama, fotografija, rukopisa i novinskih članaka pokušalo rekonstruirati njegov odnos prema svijetu te u kakvom je suživotu bio s prirodom, koliku je pozornost pridavao sadašnjosti i budućnosti, njegovu velikodušnost prema drugima, njegove granice prihvaćanja te akutni osjećaj 'univerzalnog bratstva'.
U sklopu izložbe, koja traje do 5. siječnja 2014, u planu je niz popratnih događanja, filmske projekcije, okrugli stolovi i rasprave s filozofima, povjesničarima i umjetnicima.
Kao književnik, Camus je široj publici najpoznatiji po svojem romanu 'Stranac' (1942), njegovom najboljem djelu i jednome od najznačajnijih romana francuske književnosti dvadesetog stoljeća koji sadrži vjerojatno najbolji literarni prikaz apsurda ljudske egzistencije. No napisao je još nekoliko romana, od kojih su značajniji 'Kuga' (1947), smatran klasikom egzistencijalizma, 'Pad' (1956) te posthumno objavljen 'Sretna smrt'. Pisao je i novele te drame - neke od poznatijih su 'Kaligula' (1938) i 'Pravednici' (1949), eseje ('Naličje i lice' te 'Pirovanje' iz 1937, odnosno 1938) i brojna filozofska djela, među kojima valja izdvojiti 'Mit o Sizifu' (1942).
Svojim je djelima ostao zapisan kao jedan od najposebnijih pisaca u povijesti. Nobelova mu je nagrada dodijeljena 1957. za 'važnu književnu produkciju, u kojoj oštroumnom iskrenošću razotkriva probleme ljudske savjesti današnjice'.
