U tekstu pod nazivom 'Mješalica za beton kao muza', Jason Farago za New York Times piše o 'izvanrednoj izložbi', putovanju u 'izgubljenu socijalističku državu čija je poslijeratna arhitektura bila jednako ambiciozna i maštovita kao i ona SAD-a, Brazila, Japana te drugih centara gradnje toga vremena'.

Pritom je, ističe, arhitekturu u Jugoslaviji, zbog specifične političke pozicije zemlje, njene nesvrstanosti, obilježila 'odvažna individualnost'. Kao primjere arhitektonskog balansiranja 'između istoka i zapada, slobode i autoritarnosti', ističe tornjeve Edvarda Ravnikara na ljubljanskom Trgu revolucije (danas Trgu republike) koji podsjećaju na Le Corbusiera i Breuera, ali odaju počast i bečkom modernizmu te Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu u Prištini Andrije Mutnjakovića inspiriranu islamskom arhitekturom, ali i opusom slavnog američkog arhitekta i futuriste Buckminstera Fullera.

'Takve strasne zgrade protive se našim hladnoratovskim starinskim stereotipima o istočnoj Europi', zaključuje Farago mada napominje da izložba 'tu i tamo duboko uranja u socijalistički šik' te, osobito u kontekstu pratećih fotografija Valentina Jecka, u 'brutalističku sentimentalnost'. Zamjera i povremenu jugonostalgiju, među čijim današnjim 'glavnim fokusima' detektira antifašističke spomenike, tj. kako piše - 'spomeniks'.

Jonathon Keats iz Forbesa u tekstu 'Neočekivana grandioznost jugoslavenske socijalističke arhitekture' piše kako izložba želi ispraviti 'veliki povijesni propust' - dosadašnje zanemarivanje ovog segmenta poslijeratnog arhitektonskog opusa.

'Kroz stotine fotografija, crteža i modela, kao i opsežnim katalogom, 'Prema betonskoj / konkretnoj utopiji' uvjerljivo pokazuje da je Jugoslavija pod Titovom vlašću bila arhitektonski inventivna na svakoj razini: strukturalnoj, formalnoj i funkcionalnoj', navodi Keats. Kao politički eksperiment, država je propala, ali njena arhitektura dan-danas promovira ideju decentralizacije u donošenju odluka oko infrastrukture koju financira država te pokazuje kolika može biti imaginacija arhitekata koji grade vlastite zajednice, još pogotovo ako su pritom izloženi raznim kulturama i kad im je međusobna komunikacija otvorena, objašnjava Keats i zaključuje da su to lekcije o kojima vrijedi promišljati danas.

Za Financial Times Edwin Heathcote piše da je izložba 'apsolutno otkriće', 'prozor u svijet gotovo neobuzdane mašte i ekspeirmentiranja', ali i 'opomena svima koji misle da živimo u doba neprikosnovene arhitektonske slobode i strukturalne inventivnosti'.

Među brojnim primjerima arhitekture u Jugoslaviji koji su ga oduševili ističe čuveni 'lebdeći' paviljon Vjenceslava Richtera za Expo 58, potom korporativni toranj S2 u Ljubljani (1972.-1981.), 'sofisticiran kao bilo što izgrađeno u Chicagu ili New Yorku u ono doba ili sada' te hotelski kompleks Haludovo na Krku, djelo Borisa Magaša (1962.-1972.), koji je nekoć bio 'više seksi od ičega u Vegasu', a danas, oronuo, 'slama srce'.

'Fotografije Valentina Jecka (koje prate izložbu i pokazuju aktualno stanje arhitektonskih i spomeničkih primjeraka) zahtijevaju pažnju. Nesentimentalno iskrene, dokumentiraju zapuštenost najboljih od ovih zgrada', upozorava Heathcote.

Fascinirale su ga i važnost arhitektica u izgradnji Jugoslavije, pri čemu hvali osobito 'ludo originalni' hotel Zlatibor u Užicama Svetlane Kane Radević ('dijelom Zaha Hadid, dijelom Blade Runner', ocjenjuje), potom Šerefudinovu Bijelu džamiju u Visokom, rad arhitekta Zlatka Ugljena te projekt novog centra Skopja nakon potresa 1963., koji potpisuje japanski arhitekt Kenzō Tange. Na koncu je, doduše, izgrađen samo željeznički kolodvor, ali zgrada ostaje kao prvi primjerak primjene metabolističkog pokreta izvan Japana.

Heathcote se u Financial Timesu također osvrće na 'spomeniks', 'aspekt jugoslavenske arhitekture koji je postao neobično poznat', zahvaljujući interesu američkih mijenijalaca koji su brutalizam zadnjih godina pretvorili u omiljeni retro-stil.

'Zamišljene kao mreža antifašističkih spomenika raspršena iznenađujuće ravnomjerno kroz promjenjivi topografski, kulturološki i etnički krajolik bivše Jugoslavije, ove iznimne skulpture spajaju arhitekturu i umjetnost, krajobraz, politiku i sjećanje u jedinstven program komemorativnih struktura', navodi Heathcote dodajući da su zasluženo postale neka vrsta kulta.

I Jonathan Glancey se u tekstu za CNN dotiče poznatih spomenika, ali osobito Haludova, 'nalik setu iz nekog od filmova o Jamesu Bondu'. Upozorava da je i ovaj nekadašnji turistički hedonistički raj danas devastiran, kao i mnoga druga arhitektonska zdanja koja su niknula u Jugoslaviji.

'Nova jugoslavenska arhitektura, realizirana većinom po niskim troškovima i od lako obradivog betona, bila je hrabar način izražavanja različitosti te zemlje - energična, maštovita i efektna. Hoće li rascjepljene republike koje još uvijek čuvaju ova arhitektonska dobra napokon uvidjeti njihovu kvalitetu? Hoće li se Haludovo ponovno otvoriti? To će pokazati samo vrijeme i novootkrivena fascinacija ovim betonskim zdanjima', zaključuje Glancey.

Justin Davidson u Vultureu piše kako su se prilikom obilaska izložbe u njemu miješali osjećaji ushita i očaja.

'Nemoguće je uživati u vrhunskom dizajnu i autentičnim arhitektonskim eksperimentima bez razmišljanja o tome kako je cijela priča završila. MoMA aludira na tragediju 1990-ih, ali odbija se u njoj utapati', komentira Davidson i dodaje da je unatoč toj sumornosti i osjećaju prijetnje ili propasti, izložba prije svega podsjetnik na svrhoviti dizajn i arhitekturu koja unapređuje živote u svojoj zajednici.

'S vladom, vojskom i lokalnim predstavništvom kao svojim entuzijastičnim klijentima, jugoslavenski arhitekti su socijalističke aspiracije preveli u elektrane, stambene blokove, muzeje i spomenike. Učili su od Le Corbusiera, Paula Rudolpha i Marcela Breuera te iz betona izvlačili maksimum ekspresije, kreirajući vlastiti brend teatralnog brutalizma', piše Davidson.

U tekstu za New Yorker Justin McGuirk piše kako je modernizam poveznica jugoslavenskoj arhitekturi, ali da su pristupi u realizaciji 'predivno raznoliki' te da je možda zato trebalo ovako dugo da joj se prizna vrijednost - jer ju je (bilo) teško jednostavno kategorizirati. Ona je danas, dodaje, odraz jednog od najvećih političkih eksperimenata novijeg doba čije je najveće dostignuće bilo čuvanje ravnoteže između kolektivizma i individualizma.

'U vrijeme kad se izgubio svaki osjećaj za ravnotežu u odnosu društva i pojedinca, izložba ne može biti više aktualna', upozorava McGuirk kojemu je jugoslavenska betonska / konkretna utopija 'neponovljiva'.

'Potpuno je moguće osjećati nostalgiju prema mjestu i vremenu koje uopće ne poznajete. Samo pitajte 20-i-nešto-godišnjake opčinjene brutalizmom. U slučaju jugoslavenskog modernizma i progresivnih ideja u njegovoj pozadini, osobno osjećam nostalgiju za neponovljivim trenutkom. Za idejom da političke alternative ipak mogu postojati, ma kako kratko trajale', zaključuje McGuirk.

Izložba čiji su autori Martino Stierli, MoMA-in kustos za arhitekturu i dizajn, te Vladimir Kulić, beogradski profesor arhitekture na Florida Atlantic University, kroz široku temu jugoslavenske arhitekture bavi se i urbanizacijom, uporabom tehnologije u svakodnevnom životu, dizajnom, konzumerizmom i spomeničkom baštinom bivše države. Otvorena je do 13. siječnja 2019.