Pod nazivom 'Toward a Concrete Utopia: Architecture in Yugoslavia, 1948–1980' (prevodi se kao betonska, ali i konkretna utopija) 15. srpnja u Muzeju moderne umjetnosti u New Yorku službeno se otvara izložba koja će se kroz široku temu jugoslavenske arhitekture pozabaviti i urbanizacijom, uporabom tehnologije u svakodnevnom životu, konzumerizmom i spomeničkom baštinom bivše države.

Autori su Martino Stierli, MoMA-in kustos za arhitekturu i dizajn, te Vladimir Kulić, beogradski profesor arhitekture na Florida Atlantic University, a suradnica je Anna Kats, također iz MoMA-inog Odjela za arhitekturu i dizajn. Stierli i Kulić su 10. srpnja novinarima najavili izložbu u razgovoru s direktorom MoMA-e Glennom Lowryjem, koji u cijelosti možete poslušati u videu iznad.

U tjednu prije izložbe organizirano je i razgledavanje za MoMA-ine poslovne partnere, članove i odabrane goste, a među njima se našla i Mila Turajlić, srpska redateljica koja je objavila fotografiju s Kats i Kulićem.

Na predotvorenju je bio i jedan od hrvatskih suradnika izložbe, Maroje Mrduljaš, domaći teoretičar arhitekture koji sa Sašom Banom potpisuje dokumentarni serijal 'Betonski spavači' i knjigu o socijalističkoj arhitekturi i urbanizmu 'Nedovršene modernizacije', koju je 2012. priredio s Kulićem.

Mnogi ostali posjetitelji, koji su prvi zavirili u dugo očekivanu izložbu o jugoslavenskoj arhitekturi, također su svoje dojmove podijelili na društvenim mrežama.

'Toward a Concrete Utopia', kako su najavili Stierli i Kulić, prvo je zaokruženo predstavljanje jugoslavenske arhitekture globalnoj publici i nudi pregled radova najvažnijih arhitekata i arhitektica regije, poput Bogdana Bogdanovića, Zorana Bojovića, Drage Galića, Janka Konstantinova, Georgija Konstantinovskog, Nike Kralja, Borisa Magaša, Jurja Neidhardta, Jože Plečnika, Svetlane Kane Radević, Edvarda Ravnikara, Vjenceslava Richtera, Milice Šterić, Ivana Štrausa i Zlatka Ugljena.

Izložba, kako je spomenuto, pokriva i spomeničku, osobito antifašističku spomeničku baštinu bivše države te umjetnike koji nude drugačije čitanje jugoslavenskog arhitektonskog opusa.

Jedan od njih je i David Maljković, koji se područjem socijalističkog nasljeđa u svom radu bavio još početkom 2000-ih. Iz tog je perioda njegova čuvena videotrilogija 'Scene za novo nasljeđe', posvećena napuštenom socijalističkom spomeniku i nezavršenom antifašističkom memorijalnom centru Petrova gora Vojina Bakića. Danas je to njegovo djelo dio stalnog postava MoMA-e, koja je po njemu nazvala i veliku izložbu 2015. U sklopu 'Toward a Concrete Utopia' Maljković predstavlja rad iz novijeg ciklusa, fototapetu iz ciklusa 'Umirovljene forme'. Tema joj je Bakićev prijedlog za spomenik 1980-ih koji nije realiziran.

Kako su pojasnili Stierli i Kulić, 'Toward a Concrete Utopia' fokusira se na razdoblje intenzivne izgradnje od 1948. i raskola Jugoslavije i sovjetskog bloka pa do 1980. i Titove smrti. Prikazuje više od 400 crteža, modela, fotografija i filmova organiziranih u četiri sekcije. 'Modernizacija' istražuje ulogu arhitekture u brzoj urbanizaciji i industrijalizaciji zemlje, a segment 'Globalne mreže' bavi se ulogom jugoslavenske vanjske politike u oblikovanju državne turističke infrastrukture i gradnji velikih projekata stambenih zgrada kod kuće i u inozemstvu.

'Svakodnevni život' istražuje projekte stambene arhitekture i razvoj modernog dizajna u socijalističkoj konzumerističkoj kulturi. U sklopu ovoga dijela izložen je niz predmeta iz svakodnevne uporabe, namještaja i sličnog. Posljednji segment izložbe, pod nazivom 'Identiteti', bavi se odnosom regionalne raznolikosti Jugoslavije i težnje za njezinim jedinstvom.

'Jugoslavenski politički eksperiment u konačnici je propao, ali radovi koji se mogu vidjeti ovdje - dokazi njegovih aspiracija i postignuća - pokazuju potencijal arhitekture u socijalnom angažiranju i transformaciji na načine koji su i danas relevantni', poručuju autori izložbe.

'Arhitektura u Jugoslaviji oblikovala je ideale države i njene utopijske ciljeve: pristupačni stanovi za građane, nove građanske i socijalne ustanove, javni prostori, turistički objekti i spomenici - svi su postali područjem eksperimentiranja. Socijalizam u Jugoslaviji razlikovao se od onoga u zemljama sovjetskog bloka. Na njega su utjecali radničko samoupravljanje, kao alternativa i zapadnjačkom kapitalizmu i sovjetskoj ekonomiji, zatim eksplicitno protivljenje etničkom nadmetanju te isticanje specifičnog položaja države u svijetu podijeljenim Hladnim ratom.

Taj položaj bio je 'treći put', između kapitalističkog Zapada i socijalističkog Istoka, uobličen u Pokretu nesvrstanih osnovanom 1961., u kojemu je Jugoslavija bila jedna od vodećih zemalja', objašnjavaju autori i dodaju da su jugoslavenski arhitekti na te kontradiktorne zahtjeve i utjecaje odgovorili razvojem poslijeratne arhitekture koja je podjednako bila na liniji, ali se i razlikovala od pristupa koje je bilo moguće vidjeti u ostatku Europe i šire.

Obuhvaćala je, dodaju, i nebodere građene u stilu međunarodne prakse i brutalističke 'društvene kondenzatore' te manifestirala 'radikalnu raznolikost, hibridnost i idealizam koji su karakterizirali samu jugoslavensku državu'.

'Toward a Concrete Utopia' u MoMa-i otvorena je do 13. siječnja 2019., a još fotografija pogledajte ovdje.