Sixto Rodriguez iz našeg sokaka - tako bi se mogla sažeti priča Jana Kinčla, zagrebačkog DJ-a i producenta koji je nedavno saznao da je omanja zvijezda u Južnoafričkoj Republici. Naime zaputio se na krajnji jug Afrike misleći da ide na godišnji odmor, a na kraju je tamo proveo mjesec dana i, na oduševljenje svih uključenih, odradio turneju. S Kinčlom smo se našli u njegovom Cycle Studiju, u kojem dane, poput kakvog profesora Baltazara, provodi okružen svom silom neobičnih naprava, pomoću kojih stvara svoju i tuđu glazbu. Dočekao nas je u običnoj bijeloj majici, svojoj uniformi, i zamolio nas da se izujemo, što smo drage volje učinili ne želeći poremetiti ekvilibrij koji vlada u studiju - sve je posloženo tip-top. Razgovarali smo o južnoafričkoj avanturi, njegovim počecima, ulozi DJ-a, pandemiji koja je sve promijenila i o mnogo drugih stvari.

Čujem da ste zvijezda u Južnoafričkoj Republici. Kako se to dogodilo?

Zvijezda je možda jaka riječ, ali definitivno se stvorila snažna povezanost s Južnoafričkom Republikom, koju nisam mogao predvidjeti. Zapravo je proces bio prilično starinski, što znači da nije imao previše veze s društvenim mrežama, već se sve odvilo organski. Postoji njemački label Deep Inspiration Show Records, za koji sam objavio jednu ploču, zatim i drugu, a nisam imao pojma da su oni jedna od najpopularnijih etiketa u Južnoafričkoj Republici. Odjednom su mi počeli stizati zahtjevi za prijateljstvo iz Afrike na Facebooku, taman je počela pandemija. Ljudi su se fotkali s pločama po JAR-u i okolnim državama, tagirali me, u prosjeku 30-40 ljudi dnevno bi mi poslalo zahtjev za prijateljstvo. Pitao sam vlasnike labela Renea i Konstantina što se događa, na što su mi rekli da je house tamo vjerojatno drugi žanr po popularnosti, ljudi dolje zaista intenzivno žive tu glazbu. Objavio sam i treću ploču i u razgovoru s lokalnim producentom Garyjem Hattenbergerom, koji je imao feature na toj stvari, spomenuo da bih došao u Johannesburg na godišnji odmor. Za nekoliko dana me nazvao i rekao da ima nekoliko nastupa koje moram hitno potvrditi te da mu točno kažem koliko dugo planiram ostati. Na kraju sam ostao mjesec dana, imao puno nastupa i našao se u takvim situacijama da sam se s vremena na vrijeme trebao uštipnuti da vidim jesam li budan.

Kakvi su dojmovi s turneje?

Teško je opisati takvo iskustvo, fali mi vokabulara. Puno je slobodnije od Europe i ljudi su nevjerojatno otvoreni i gostoljubivi. U usporedbi s Hrvatskom, koja se ponekad čini kao crno-bijeli film, ovo je u boji. Toliko snažno doživljavaju glazbu da je izazov stati za pult jer su njihovi DJ-ovi fenomenalni. Na svakom partyju čuo bih jednog ili dva DJ-a koji bi pomeli pod većinom kolega koje poznajem. Sve je bitno - selekcija, sequencing, čitanje publike, stil i preciznost u miksu, a posebno su dobri u gradaciji i slaganju glazbenog narativa. Zanimljiva razlika od većine Europe je to da što glazba postaje sporija i više deep, to je party luđi! Svaki pokušaj agresivnog DJ-inga, na kakav smo mi naviknuti, tamo prazni dancefloor. Koncentrirano slušaju što DJ radi, što je jako zahvalno jer te tjera da budeš u trenutku i da razmišljaš u nijansama, što je odličan trening za svakog DJ-a.

Vratimo se na početak, već ste 20 godina u ovom poslu. Kako ste krenuli?

Odgajala me mama koja je slušala plesnu elektroničku glazbu, ali je i generalno slušala puno progresivne glazbe raznih perioda. Prve ploče koje mi je darovala bile su Kraftwerkov 'The Man-Machine', 'Nightclubbing' Grace Jones i 'Disintegration' The Curea. Imao sam 10 godina. Kuća je bila puna ploča i kazeta, fascinirale su me i mislim da nije bilo šanse da se stvari drugačije odviju. Postao sam svjestan odabira tek na kraju srednje škole, kada sam odlučivao što ću dalje, pa je izbor pao na SAE Institute u Ljubljani, fakultet za audio inženjering i produkciju - najbolja odluka koju sam donio.

A DJ-ing, tu ste samouki?

Da, da, za to nije postojala škola u tom trenutku. Imao sam sreće da sam rano upoznao Ivana Komlinovića, a on mi je postao mentor i od njega sam puno naučio. I danas smo prijatelji, kolege, suradnici i gotovo svaki dan u kontaktu. Zapravo sam baš prije dva dana završio remiks za njegov novi singl 'Trigger's Broom', kojim najavljuje debi album na etiketi PDV Records. Još uvijek mislim da je mentorstvo najbolji model učenja.

Kao jediji?

Zapravo da! I jako ovisi na kakvog jedija naletiš, možda je sith! Imao sam sreće s tim, Ivan me odgojio u duhu glazbe iz Detroita, što mi je još uvijek zlatni standard za kvalitetan techno i house. S 15 godina imao sam prvi nastup, ali sam i prije, na osnovnoškolskim tulumima, uvijek bio zadužen za puštanje glazbe, stajao bih u kutu za jednom od onih linija s tri CD slota. Uloga je mijenjala format, ali je u osnovi bila ista. Malo stvari se može mjeriti s puštanjem glazbe koju voliš prostoriji punoj ljudi.

Meni se čini da je to usamljenička uloga i nešto što podrazumijeva veliku odgovornost, jer treba zabaviti ljude. Što mislite o tome?

Definitivno postoji usamljenička komponenta, ali ne tijekom nastupa, uglavnom se to odnosi na duga putovanja. Na dobrom partyju čitavo vrijeme komuniciraš s publikom, inspirativno je i što dulje traje, to bolje postaje. Želiš sve te ljude rasplesati ili, idealno, dovesti do točke u kojoj se mentalno isključe iz svoje svakodnevnice. I ti se isključiš, pogotovo za vrijeme all-night setova. Tek nakon dva-tri sata uđeš u zonu i poslije toga postaje mutno, instinktivno, a ruke same biraju muziku. Puno je pokretnih dijelova koji utječu na takav ishod, od toga koliko dobro poznaješ svoju glazbu do kvalitete soundsystema, otvorenosti publike i tvojeg instinkta da prepoznaš signale koje ti šalju… Ali kad se te stavke poklope, onda vas čeka zanimljiva noć i ozbiljan set. Pod 'ozbiljan set', čega nažalost ima sve manje, mislim na nastup DJ-a koji nije pripremljen i ne izgleda kao cirkuska točka, već se sastoji od spektra kvalitetne glazbe prezentirane kroz dijalog s publikom. Dobar set pun je boja, intenziteta, emocija, odmjerenih digresija i preokreta... Još uvijek mi je fascinantno biti u poziciji da upravljaš time putem moćnog soundsystema. Osjećaj usamljenosti i detachmenta za pultom pojavi se jedino kad stvari ne funkcioniraju i kad, što god pustio, ništa ne dopire do ljudi. To je realnost profesije koja se svima dogodi s vremena na vrijeme. Međutim, kad uspiješ dovesti ljude do točke u kojoj soba eksplodira, nema boljeg osjećaja.

A kada je krenulo ozbiljno kao danas? Kada ste odlučili napraviti studio?

Do pandemije sam nastupao kad DJ ili live act, bilo je dovoljno nastupa i bili su dobro plaćeni. Uz poneki studijski job ili projekt, nastupi su bili primarni izvor prihoda sve dok odjednom netko nije izmaknuo tepih ispod nogu cijeloj live music industriji. Taj šok natjerao me smislim model koji će me zaštititi od takvog scenarija u budućnosti, ili barem umanjiti njegov utjecaj, pa sam odlučio upotrijebiti vještine iz produkcije glazbe i sound engineeringa te pokrenuti profesionalan komercijalni studio za potrebe glazbenika i advertising industrije - Cycle Studio Zagreb. Prva godina je bila najteža, napravio sam studio od jedne sobe u svom stanu, što se u međuvremenu proširilo na čitav stan, pa sam morao iseliti svoju kolekciju bijelih majica. Upoznao sam i Lovru Baletića, kojeg sam uskoro zaposlio. Priroda studijskog biznisa je kompleksna jer je nužno poznavanje procesa snimanja i produkcije, ali i tehničkog dijela jer je studio tvornica puna uređaja koji se redovito kvare. Poznavanje tehnologije i stupanj tehničke organizacije te tvornice odredit će hoće li vam trebati manje ili više vremena da kvalitetno odradite isti posao. Na to dolaze i druge vještine koje su u pravilu prisutne u svim profesijama - komunikacija s klijentima, sales, formiranje cijena i uspostavljanje procesa.

Kako se uopće formiraju te cijene?

Volim statistiku i pratio sam brojke projekata koje smo odradili, od radnih sati, budžeta, vrste potrebnih procesa do stupnja efikasnosti i cijelog niza ostalih parametara, pa sam s vremenom uspio raščlaniti svaki tip projekta i postaviti cijene koje su fer. Fer smatram cijenu koja je konkurentna, omogućava nam daljnje poslovanje i rast, a klijentu daje dobru vrijednost za taj budžet.

Koliko je teško bilo postaviti posao na noge?

Bilo je izazovno, ali očekuješ da ćeš napraviti neke greške putem. Mislim da smo sada, nakon tri godine, na stabilnoj razini u kojoj smo sve glavne greške odradili, procesi su uspostavljeni i bez puno zapinjanja isporučujemo kvalitetne projekte. Sada se bavimo finijim kalibriranjem procesa i ulaganjem u tehničke dijelove studija koji su klijentima nevidljivi, ali čine proces efikasnijim i rezultat još malo kvalitetnijim. Ima kompliciranih dana, kao svaki posao, ali sam potpuno svjestan da živim svoj san. Bavim se isključivo glazbom i zvukom, a studio stabilno posluje, pa s druge strane mogu birati kada ću i kamo otići na neki nastup, imam strukturu koja mi omogućava da neovisno o trenutnim glazbenim trendovima radim i objavljujem svoju glazbu, bez pritiska hoće li moja nova ploča biti trending na TikToku.

Uočio sam da vas se ne može često čuti u Zagrebu, nekad je to bilo mnogo češće. Kakva nam je uopće klupska infrastruktura?

Infrastruktura je loša, ne u smislu da su postojeći klubovi loši, nego ih ima premalo. Nema dovoljno malih mjesta na kojima možeš biti hrabar kao DJ, pogotovo ako usporedim to s razdobljem u kojem sam ja studirao. Većinu dana u tjednu mogao si otići na raznolike događaje i slušati cutting-edge glazbu. Iako, da ne ispadne da je sve negativno, s vremena na vrijeme dogodi se nešto izvanserijski. Brazilski bend The Azymuth prošle godine u Petom kupeu ulazi mi u pet najboljih koncerata u životu. Bilo je predivno.

Meni se čini da nije tako, da samo manje toga pratite! Možda je tako ako govorimo o mainstreamu, a on je homogen.

Istina, imam skoro 40 godina i manje izlazim, a i nisam toliko na društvenim mrežama, pa često propustim neke lude stvari koje ne bih smio propustiti - tipa The Smile. Ipak, čini mi se da su marginalni glazbeni žanrovi u ranim dvijetisućitima bili ravnopravnije posjećeni i da je raznolika glazba bili prisutnija u svakodnevnom diskursu. U četvrtak bih mogao čuti, recimo, Matthewa Deara u Točkici, u petak Jeffa Millsa u Boogaloou, a u subotu otići na odličan drum'n'bass party s 1500 posjetitelja. U nedjelju možda na Pan Sonic u SC-u. Čini mi se da je grad bio življi i šareniji.

Vratimo se malo na studio. S kim radite, tko tu snima?

Sara Renar je jedna od novijih klijentica i nedavno smo počeli raditi na njenom novom projektu. Dolaze nam trap izvođači mlađih generacija, ima ih dosta. Teško mi je sjetiti se svih jer smo uvijek fokusirani na projekte koji su trenutno na stolu, ali i jako puno brendova radilo je kod nas - Diesel, Konzum, Hrvatski Telekom, Lelo, Telekom Slovenije, Njuškalo, Tomato, Bipa...

Kad ste već spomenuli trap, kako gledate na taj sveprisutni žanr?

Meni je to super, mlađe generacije imaju svoj language. Bio sam nedavno na Gršinom koncertu i super se zabavio. To nije glazba kakvu slušam doma, ali tip zna šta radi na stageu i razumijem zašto je Dom sportova bio pun klinaca koji znaju svaku riječ svake pjesme. Pokušavam pratiti sve novo što se događa s glazbenim trendovima, a kreativna rješenja nisu rezervirana samo za određene žanrove.

A kakva je situacija s globalnom techno i house kulturom?

Imam osjećaj da se, u prosjeku, zvuk plesne elektroničke glazbe homogenizirao te da se fokus publike u velikoj mjeri okrenuo zvuku koji je zabrinjavajuće generički, što je kao posljedicu smanjilo prostor za kreativce koji istražuju i pokušavaju dodati svojih dva posto u konverzaciju. Nikad nije bilo ovoliko loše techno glazbe, čak mi i zvuči pogrešno to što se danas naziva technom povezati s predivnom i futurističkom machine soul glazbom koja je došla iz Detroita. Puno toga trenutno na najvećim stageovima zvuči kao loša karikatura žanra, kao da se netko šali. Veliki stageovi u pravilu nisu mjesto na kojem se odvijaju najznačajniji momenti bilo koje kulture, ali ovo što trenutno dominira objektivno je low point. Možda je i to dio razloga zbog kojih sam toliko uživao u Africi, tamo kao da su cijepljeni protiv jeftine muzike. Međutim trendovi se mijenjaju, techno i house glazba su s nama nekih 40 godina i normalno je da će prolaziti kroz bolje i lošije faze. Elektronička glazba još uvijek ima neistražena područja, ogroman potencijal i umjetnike koji pomiču granice.

Vidim ovdje dosta analognih uređaja. Bojite li se umjetne inteligencije?

Ne. Dosta prijatelja kaže mi da sam u krivu, ali mislim da će biti ugroženi oni niži segmenti industrije koji se bave najjednostavnijim stvarima. Basic programeri, basic glazbene podloge, basic obrada fotografija i slično. Ako gledamo kulturni sadržaj, koji je ostao relevantan kroz generacije, uglavnom se radi o anomalijama koje su odjeknule u setu specifičnih društveno-političkih okolnosti i publika je rezonirala s tim. Umjetnost je spoj unutarnjeg svijeta i percepcije okoline kroz oči autora. Albumi kao što su 'What's Going On' Marvina Gayea, ‘It Takes a Nation of Millions to Hold Us Back’ Public Enemyja ili ‘To Pimp a Butterfly’ Kendricka Lamara su anomalije koje su snažno odjeknule s duhom vremena. Možda promatram glazbu kroz ružičaste naočale, ali ne vjerujem da bilo što osim ljudskog uma može stvoriti nešto što će veliki broj ljudi toliko snažno osjetiti da će ih ti albumi pratiti do kraja života. Međutim nisam tehnofob, baš suprotno. Ne šaljemo više golube pismonoše. Pratim sve što se događa s razvojem AI alata u glazbi i audio inženjeringu, a Lovro i ja testiramo sve novo što se pojavi. Svaka profesija ima svoju količinu 'pješadijskih' poslova koje će, nadam se, u nekom trenutku jednako kvalitetno preuzeti AI alati i ubrzati ih kako bi ljudi mogli više vremena provesti na onim uistinu kreativnim dijelovima procesa.

Za kraj, kakvi su planovi, kad se vraćate u Afriku?

U osmom mjesecu idem na dva tjedna, a u dvanaestom ponovo na mjesec dana na tour. Proslavit ću rođendan tamo, zaljubio sam se u tu državu.