Ni ne sluteći aktualnost i tragičnost trenutka, predstava 'Potop', nastala u suradnji Teatra &TD i Kufera, donosi dvije priče, jednu smještenu u 1964, a drugu u 2014. Točno 50 godina nakon velike poplave u Zagrebu. U predstavi glume Lana Barić, Sven Jakir, Iskra Jirsak, Dean Krivačić i Franka Mikolaci.

U vremenskom skoku djedovi i bake te njihovi unuci postaju vršnjaci te se svaki na svoj specifičan način nose sa životom i bore s problemima koji ih potresaju. Kroz slučajeve ovih dviju obitelji (zapravo jedne obitelji) uočavamo sličnosti i razlike, ali i naslijeđe koje utječe na njihove odluke.

Teške i beznadne situacije često znaju izvući ono najbolje, ali i ono najgore u ljudima i ponekad je samo životni optimizam onaj određujući faktor koji ih razdvaja od očaja i pokreće naprijed.

Što vas je potaklo da se bavite kronikom jednog grada i jedne obitelji?
Nekako mi se učinilo da unutar ionako manjkavog korpusa predstava koje se bave relevantnim stvarima izostaje Zagreb, ta nesretna metropola u kojoj se većina stvari zapravo i zbiva, a mislim da zaslužuje da se barem na neki način načne kao tema. Razlog je, naravno, činjenica da se ove godine obilježava i 50 godina od velike poplave iz 1964, a ona je uvelike odredila razvoj i današnji izgled grada.

Postoji i osobni razlog, a taj je vezan uz Ljudevita Tropana, mog pokojnog ujaka koji je čitav život bio integralno vezan uz temu poplave, ali i Zagreba. Preko njega sam dobio dubinski, insajderski pogled u tu problematiku, a kako je bio i osobno involviran u čitavu priču iz 1964. i kasnije, djelomično sam iskoristio i njegovu silno zanimljivu ljudsku priču. Ova predstava je posvećena njemu, uji Luji vodaru.

Predstava donosi dvije priče, jednu smještenu u 1964, a drugu u 2014. Što nam one govore - mijenjaju li se samo vremena a ljudi ostaju isti? Postoji li uopće tijek, linija vremena na koju moramo obraćati pažnju?
Po principu sinegdohe, jedna obitelj je poslužila za prikaz razvoja i stanja, tj. stagnacije jednog društva. Kazališnim temporalnim skokom, prikazujemo simultanost života djedova i baka i njihovih unuka, kao tridesetogodišnjaka, vršnjaka, čiji su životni putovi, mogućnosti, ambicije i sudbine slični, ali i značajno različiti. Upravo na tim nekim paralelnim punktovima, na kojima nalazimo sličnosti, najviše se očituje sva različitost tih dvaju društava unutar 50 godina.

Vidljivo je da se promijenio ne samo politički sustav, već - što je još bitnije - čitav sustav vrijednosti, no zapanjujuće je to da neka zemljopisna i mentalitetna odrednica ostaje uvelike ista.

Vrijeme radnje je zapravo isto, no samo se odvija u dva različita stoljeća. I jedni i drugi se bave suočavanjem s nesrećom te njezinim posljedicama. Jedna je prirodna katastrofa, druga je financijske naravi, no u oba slučaja imamo priliku vidjeti kako se koja generacija nosi s problemom. Naizgled su to slične sudbine, ali s različitom perspektivom i rješenjem.

Kako ste definirali 'nasljeđe' koje se prenosi s generacije na generaciju i kako ga vi osobno doživljavate? Mogu li se 'problematični programi' ispraviti ili samo beskonačno ponavljati?
Vjerujem da uvijek postoji mogućnost da se neki atavizmi, tereti ili - ako želite – nasljeđa mogu nadvladati ako postoji želja i ambicija da se napravi kvalitetan odmak. Stanje duga i inertnost su prije svega problem pojedinca, a tek onda nekog šireg društva. Uvijek se može plivati uzvodno, samo to nije lako i zahtijeva odricanje i trud. Prilikom rada i istraživanja na ovome projektu uvidio sam kako je ta generacija oko 1964, pogotovo nakon poplave, bila inficirana poletom, entuzijazmom koji je urodio nečim konkretnim, obnovom uništenog, ali i gradnjom novog.

Taj impuls je vjerojatno krenuo također od pojedinca i proširio se na društvo. U takvom ozračju, unatoč tom 'omraženom socijalizmu', sagrađeni su deseci tisuća stanova, napravljen je nasip koji stoji i dan danas, a Zagreb je dobio novu perspektivu i ozbiljnije se proširio preko Save. U današnjoj, nimalo zavidnoj, društvenoekonomskoj situaciji vlada zarazna apatija i besperspektivnost, što se onda odražava na sve segmente društva. U takvoj situaciji čak je i pozitivnom pojedincu s voljom i idejom teško opstati i opirati se.

Nema se sluha za takve 'naivce'. Ali promjena prvo mora krenuti 'iznutra', baš od takvog pojedinca, ako želimo imati ikakve šanse da ovo društvo ozdravi i prosperira. Ponekad je potrebno tako malo da bi stvari bile bolje, ali najteže je napraviti taj prvi korak, izdržati pritisak i oduprijeti se kolektivnoj apatiji.

Možete li odgovoriti na pitanje koje je postavljeno u samoj najavi predstave: Je li doista potreban Potop da bi se stvari svele na pravu mjeru, sve poništilo i krenulo ispočetka ili se sve još uvijek može popraviti, sačuvati i izgraditi neki novi Nasip da spasi dan?
Ne bih znao. Kaže lik none Nade u predstavi: 'Ljudi su govna. Mora se prvo tragedija dogodit', pa da budu ljudi.' No u Hrvatskoj patimo od kolektivne amnezije te imamo selektivno pamćenje.

Generalno gledajući, velike tragedije nas protresu ili 'probude', pa poželimo biti bolji ljudi i živjeti punim plućima, no to je gotovo uvijek kratkoga vijeka. Tako je i s recentnim poplavama. Sva ta briga i pomaganje ljudima na naslovnicama svih medija smrde mi na pomodarstvo i prolazan trend.

Zalažem se za svakodnevni, a ne ekscesni altruizam. Kao - jebeš pomaganje ako to nitko ne vidi. I premda je lijepo što si ljudi, barem privremeno, pomažu, promašuje se bit pravog problema. A to je da navodno živimo u organiziranoj državi s izvršnom vlašću, kojoj plaćamo goleme poreze, za koje očekujemo barem minimum mehanizama zaštite te iste 'organizirane' države. Što se tiče potopa u onom biblijskom smislu, mislim da tu ne bi došlo do neke pozitivne selekcije, već bi samo isplivale one najgore osobine u ljudi, čisti darvinizam.

Doduše, ponekad treba krenuti ispočetka, no onda valja biti spreman na težak rad i imati jasnu viziju što leži naprijed.

Što vam je bilo bitno napraviti s pomakom i drugačije u procesu samog nastanka ove predstave?
Ovu predstavu sam, atipično za sebe, radio bez čvrstog tekstualnog predloška. Pred glumce sam iznio jasnu ideju, priču, strukturu, karakterizaciju likova i njihove motive, a zatim se upustio u glumačke improvizacije iz kojih su nastajale scene. Naravno, postojao je scenoslijed i određeni punktovi kojih smo se morali pridržavati, no ostalo je bila izravna kreacija na sceni. Iz toga je nastala fiksna struktura koje se pridržavamo. Ništa revolucionarno.

Neke dijelove na kojima bi zapinjalo raspisao sam i posložio te dao glumcima da nauče. Nemam neki ustaljeni način rada i on doista varira od predstave do predstave, ovisno o tematici i mojem konceptu. Ta promjenjivost pristupa je upravo ono što kazališni rad čini uvijek zanimljivim. Igranje.

Inače, što vam je bitno u radu s glumcima, što volite u procesu sinergije, integracije i suradnje, a što izbjegavate?
Prije svega, za ovakav način rada su potrebni vrhunski glumci, sposobni apsorbirati informaciju te ju odmah izravno primijeniti u svojoj improvizaciji. Dakle ova glumčad je sama krema naše scene. Plus naša mala debitantica Franka, osmogodišnjakinja koja nosi vrlo zahtjevnu ulogu s transformacijom iz djevojčice u majku. Kod glumaca/ica mi je bitno da, osim voljnog momenta, radnih navika i talenta, pokažu svoj angažman i zainteresiranost za temu koju obrađujemo, znači moramo doći u fazu rada u kojoj ih se neki određeni problem – tiče.

Samo tako projekt može dobiti onu potrebnu energiju koju kasnije dijeli s publikom. Nezainteresiran glumac, bez obzira na talent, smrt je kazališta. Nikad si ne dopuštam da pred suradnike dolazim ili u rad ulazim bez jasne ideje što i kako želim raditi. Smatram da je to minimum odgovornosti koju bi redatelj trebao imati pred ljudima s kojima radi. Nekad je tekst već unaprijed zadan, nekad ga pišem u procesu rada, nekad ulazim doslovno u koreografiranje svakog pokreta, a ponekad, kao u ovome projektu, tekstualnog predloška nema, već se improvizira u hodu.

No jedna stvar je zajednička svim tim situacijama, a to je da znam kojom temom se bavim, zašto, na koji način to želim izvesti te kako to želim prenijeti publici. Volim konkretne stvari, a nadam se da radim i takve predstave.