Naime, posrijedi je knjiga formata cigle sa čak 636 stranica koju su kritičari unisono proglasili najiscrpnijom Sinatrinom biografijom uopće, a i sam opisanik najvjerojatnije bi bio nemalo iznenađen koliko je i kakvih detalja utkano u taj iscrpan životopis velike zvijezde nerijetko i tamna sjaja. Na ovom mjestu bilo je nedavno riječi o knjizi istoga naslova 'Život', također velike zvijezde, Keitha Richardsa, ali posrijedi je bila autobiografija, u kojoj čuveni Rolingstone nije sebe štedio, a knjiga o Sinatri je autorska biografija, naime, Ol' Blue Eyes, iako je pod stare dane pokušao pisati autobiografiju, nije uspio. Vjerojatno mu je bilo prekomplicirano zadovoljavajuće opisati svoj život, pa se izgubio na putu prema boljemu mišljenju o sebi.

Knjiga 'Sinatra/Život' sadrži, kako se kaže u napomeni, istraživanje bračnoga autorskoga para Summers – Swan koje je trajalo više od četiri godine i u kojem je konzultirano više od 500 različitih pisanih izvora i sakupljeno više od 1500 raznih intervjua i dokumenata, pa je o njihovu istraživanju snimljen i dokumentarni film. Tome samo treba dodati napomenu da se u knjizi bilješke i izvori navode na čak 170 stranica. Taj dio knjižne aparature postaje tako svojevrsni sažetak djela koji upravo obiluje detaljima detalja, ali nimalo suvišnim ili dosadnim, nego, dapače, posebno je zanimljiv taj dio koji postaje nekakav dodatni bonus za čitatelje. Tako opširne bilješke zapravo i moraju biti u knjizi koja ima tih više od šesto stranica jer kao da i nije moguće drukčije objektivno rasvijetliti život tako složene ličnosti, jedne od najvećih svjetskih pjevačkih zvijezda XX. stoljeća, s jedinstveno kontroverznim psihosociogenim profilom.

Pisanje o takvoj ličnosti moglo je biti u rasponu od hagiografije do pornografije, od muzikologije do filmologije, od politologije do kriminologije, tj. sve se moglo sastaviti od samih uznositih panegirika kao i od najpogrdnijih paskvila; a za sve to dao je sam Sinatra pravo veleobilje materijala u svojem burnom i nikada nimalo smirenu životu. Autorski par izabrao je pak od svih mogućih pristupa njegovu životopisu najkompliciraniji, ali zato i najobjektivniji – kronološko ansambliranje što više provjerljivih činjenica o Francisu Albertu Sinatri od 12. prosinca 1915. Hoboken, New Jersey, do 14. svibnja 1998. Los Angeles, Kalifornija.

Njihov osnovni diskurs je linearan s rijetkim ekstemporiranjima, a zanimljiva detaljiziranja često su dana u spomenutim bilješkama tako da se ne opterećuje osnovna nit. Najveći dio tih činjenica čitatelj bi lako očitao kao materijal žute štampe i tu se ne bi sasvim prevario, ali treba pritom imati na umu da ni sva žuta štampa nije uvijek bila za podcjenjivanje i nipošto je ne treba uspoređivati s današnjim općim žutilom medija u Hrvatskoj.

Brojni podaci iz takve vrste štampe bili su za cijeli istraživački tim vodički signali do nesumnjivo vjerodostojnih izvora ili barem takvih suvremenika koji su odbili bilo što govoriti o Sinatri jer i to je bio vrijedan podatak. Posebno su zanimljive prikupljene Sinatrine izjave o sebi samome. Tako kao dvadesetpetogodišnjak, godinu nakon snimanja prve, nezamijećene ploče, on kaže: 'Bit ću najbolji pjevač na svijetu, najbolji pjevač koji je ikad postojao.'

Nije tom prilikom rekao što je sve kadar za to učiniti, a što baš i nije sadržano u samome pjevanju. Osim što je shvatio da se pjevanje mora razvijati mukotrpnim i radom na svojim glasovnim mogućnostima, upornim uvježbavanjima dikcije, satovima poduke kod najboljih pjevačkih pedagoga on je, da bi uopće javno pjevao, stupio u blisku vezu s okorjelim gangsterima, gospodarima života i smrti, velmožama svakojakoga poroka.

Stoga njegovo će se cjelokupno djelovanje u popularnoj glazbi cijelih pola stoljeća prožimati s najokrutnijim mafijaškim reketima. Na pitanja je li poznavao one momke odgovorio je da je često nastupao po salonima. 'A salone ne vode kršćanska braća. Bilo je mnogo momaka proizašlih iz prohibicije, koji su vodili prilično dobre salone i plaćali mi nastupe. A u salonima nisam sreo ni jednoga dobitnika Nobelove nagrade. Ali da je Franjo Asiški bio pjevač i da je radio u salonima, i on bi susretao iste momke. To ne znači da je dio nečega.'

Ta izjava doima se kao da je izašla i radionica holivudskih pisaca odvjetničkih dijaloga, a što nije sasvim ni isključiva mogućnost s obzirom da je Sinatra bio i velika filmska zvijezda. U svim tim aktivnostima on je išao iz krajnosti u krajnost. Ideološki je znao biti i na ljevici i na desnici, podržavao je demokrate, ali je prešao i na stranu republikanaca, zalagao se za rasnu jednakost i religijsku ravnopravnost, a znao se s pozornice oglašavati dosjetkama koje su bile i rasističke, antisemitske – sve to autorski duet pomno bilježi, analizira i komentira utvrđenim činjenicama, meritornim komentarima i prikazima opće društvene klime određenoga doba.

Taj pogled s vrha američkog entertainment carstva zapravo je pregledna sociopanoramska slika tadašnjeg općeg stanja američke nacije. A Frank Sinatra nije uvijek bio na vrhu, ali i kada je i padao imao je dobar pregled svega oko sebe. Tako u lipnju 1956. magazin Time bilježi seizmički preokret: 'Električna gitara toliko je pojačana da zvukom sve trese i lomi… Vokalna skupina silovito se trza i poskakuje uz ritam dok mumlja ili gotovo besmislenu frazu ili imbecilne riječi na brđanskom narječju.'

Elvis Presley tada postaje svjetski pjevački, ali i seks simbol. Čedna američka televizija ne snima ga u nastupu ispod struka. Ta rock provala Sinatri teško pada iako je i on ponovno u vrhu pop-glazbe, pa on je prvi imao ta stampeda vrištećih obožavateljica. Što će ti mumljatori prema njegovoj savršenoj dikciji, elegantnoj frazi, osjećaju za ritam i melodioznost – koješta.

Od svega najviše, patološki pak mrzi Elvisa, ali uskoro, u skladu sa svojom prirodom, s njim snima duete. Njegova paradoksalna promiskuitetna nježnost i ekspresno zavođenje viđenih holivudskih ljepotica hvata tada sve veće razmjere, pomamno snima pjesme i filmove i sve odreda uspješne.

Biva, bilježi autorski tandem, proglašavan 'najsjajnijim simbolom američke muškosti' i 'ljubavnim glasom Amerike'. Okuplja tada klan Rat Pack u kojem su Dean Martin, Sammy Davis jr., Peter Lawford, Shirley MacLaine i još poneki, pa šouovima, nerijetko pomalo i skarednim, postižu status nacionalnih ikona. I nesmanjenim, nadljudskim ritmom živi Sinatra do prije samog kraja, a autorski dvojac 'Života' niže sve zanimljivije i sve čudesnije ilustracijske epizode koje definitivno rasvjetljuju Sinatrin život i djelo, sve strane Sinatre, a što je on ispjevao kao 'My Way'.

Ispisana je tako cigla od knjige koja će biti ugrađena u kolektivnu memoriju svijeta, i to ne samo kada je o glazbi i filmu riječ.