Rusi ovih dana privlače mnogo pažnje u Puli. Ali ne oni Rusi na koje se posljednjih godina obično prve pomisli - na bogataše sumnjive prošlosti ili živopisne turiste senzacionalnih potrošačkih sklonosti...
Otkako traje istarski Sa(n)jam knjige, Puležani i ostali posjetitelji sajma imaju priliku neposredno se družiti sa zvijezdama suvremene književnosti u Rusiji, ujedno i predstavnicima onog angažiranog društvenog sloja koji se u toj zemlji naziva 'inteligencija'.
Jedan od pulskih gostiju je Aleksandr Genis, publicist koji još od 1977. godine ima stalno prebivalište u New Jerseyju, ali se redovito vraća u postojbinu. Rusiju ne smatra svojom domovinom jer je odrastao u Latviji. Rusiju naziva 'domovinom svog jezika' u kojoj danas živi i glavnina njegove publike.
On je i esejist, kritičar, javni mislilac s dubokim uvidom u pisanu riječ koja danas nastaje u Rusiji. Uvjereni je liberal i antikomunist, pripadnik 'vaclavhavelovske' generacije intelektualaca-disidenata koja je nakon završetka Hladnog rata i globalne krize kapitalizma pomalo pala u zaborav. U Srbiji je Genisu prevedeno sedam knjiga, u Hrvatskoj - nijedna.
Poveći broj ključnih 'podzemnih' autora koji su stvarali u suton SSSR-a - Venedikt Jerofejev, Sergej Dovlatov, Viktor Coj, Sergej Paradžanov, Aleksandr Bašlačov - umro je baš na samom kraju sovjetske epohe (Bašlačov '88. a ostali nabrojani '90. godine). Kad se pogleda u što je propast totalitarnog režima, od kojeg su se odmetali, pretvorila njihovu zemlju, čini li vam se za takve ljude većom tragikom to što su umrli, ili bi još veća bila da su morali gledati što se događa i bili prisiljeni prilagođavati se novom vremenu?
'Mislim da je pad komunizma i sovjetske vlasti najsretniji događaj za Rusiju u kojoj sam se ja našao, nakon 2. svjetskog rata. S moje točke gledišta, od rođenja Puškina naovamo, možda nije bilo boljeg događaja. Godine 1991., u vrijeme puča, kada su Moskovljani izašli na ulice da obrane slobodu, došao sam na posao s kravatom i bocom šampanjca, i pio sam za slobodu ruskog naroda. To je još uvijek najljepši dan koji pamtim.
A to što su poslije napravili, druga je priča. Koliko god da je teško živjeti u slobodi, bez slobode je teže.... Mislite da su Venjička Jerofejev, ili Dovlatov, lako živjeli? Sloboda opravdava jako mnogo toga. Ona računa na tvoje želje, omogućava putovanje preko državne granice. Tijekom devedesetih stalno sam putovao u Rusiju... Vidio banditizam i najstrašnije godine, pravu glad... Jedno vrijeme prijateljima sam donosio jaja na poklon, ali već kroz nekoliko godina za isti su me dar isti ljudi gledali kao da sam uvrnut. Život u Rusiji postaje sve bolji. I poboljšava se, sve do današnjih dana, bez obzira na sve. Vidim to svaki put kad dođem u Rusiju.'
Slažete li se s tezom da pisci koji trenutno žive u Rusiji nikada u povijesti nisu bolje živjeli u materijalnom smislu?
Naravno da ne, što to govorite? Pisac je u sovjetska doba bio privilegirana klasa. Novca nije bilo, no postojale su privilegije. U Savezu pisaca bilo je deset tisuća ljudi. Njih 9998 nikome nisu bili potrebni i kad je završila sovjetska vlast, svi su nestali. Kada sam odlazio u emigraciju 1978. godine, najvažniji pjesnik u državi bio je Jegor Isajev. Vjerojatno nikada niste čuli za njega. A znate li tko je tada bio glavni glavni prozaik? Leonid Brežnjev! Ni njega vjerojatno niste čitali - nisam ni ja, ali njegova knjiga 'Mala zemlja' dobila je te godine Lenjinovu premiju.
Nisam mislio na karijeriste i čelnike, nego na kvalitetne pisce, one koje pamtimo iz tih vremena...
Kvalitetni pisci također su bili privilegirani.
Zar se Bulgakova može nazvati piscem koji je bio privilegiran?
On nije živio u toj epohi sovjetskih vremena. U Staljinovo vrijeme naravno da je bilo čudovišno. No oni autori koji su na neki način bili bliži vlasti, živjeli su mnogo bolje od zapadnih pisaca tog vremena. Aleksej Tolstoj, Tanječkin deda (pokazuje na spisateljicu Tatjanu Tolstaju, ponajveću zvijezdu pulskog festivala koja sjedi za drugim stolom, op.M.S.) živio je raskošno, bogato i vrlo privilegirano. U moje vrijeme takvih je također bilo mnogo: imali su dobre stanove, dobre dače. Izlazili su restoran za pisce CDL, najprivlegiranije mjesto u Sovjetskom Savezu. Sjećate li se Massolita iz 'Majstora i Margarite'?
Ipak, ciljam na istinski velike pisce, koje danas smatramo važnima...
Svi su dobri pisci, bez iznimke, patili zbog cenzure, i to strahovito - čak i kad bi ih tiskali. Jedan od najboljih, Fazil Iskander (prostakluk Stockholmskog komiteta je što nije dobio Nobelovu nagradu), bio je omiljeni pisac Sovjetskog Saveza. Njegova knjiga 'Sandro iz Čegema' bila je vrlo popularna, no tek su je u Americi objavili u izvornom obliku, koji je bio triput deblji od sovjetskog!
Takav je život bio za 'dobre' pisce. Braći Strugacki i mnogima drugima premetali bi svaku riječ, dovodili autore do infarkta. Svi moji prijatelji, iz raznih grana umjetnosti - svaki je dobio infarkt zbog cenzure sovjetskih vlasti. Recimo, moj prijatelj, režiser Aleksej Geljman: njega su kod svakog filma cenzori dovodili u predinfarktno stanje.
Kažete da Istočna Europa više ne postoji - da postoji samo zapadna Europa koja se širi u zapadnu Aziju, gdje kao primjer azijskog tipa vladavine dajete Bjelorusiju... Ta država graniči s Latvijom, u kojoj ste živjeli do emigracije. Danas je Latvija dio EU-a i pati od brutalnog kapitalizma i ekstremnih socijalnih razlika tipičnih za postkomunističku Europu. U ozloglašenoj Bjelorusiji za to vrijeme sve više stranaca primjećuje endemske pojave kao što su društvena ravnoteža, red, monitori domaće proizvodnje u internetskim kafićima...
Nisam nikad bio u Bjelorusiji. No postoji vic koji su mi, kad sam došao u Ameriku, ispričali stari imigranti, koji su tamo pobjegli još za vrijeme revolucije. Godine 1917. aristokrat pita revolucionara: 'Što vam je potrebna revolucija?' 'Da ne bi bilo bogatih', odgovara ovaj, na što mu aristokrat odgovara: 'A mi bi da ne bude siromašnih.' Mislim da socijalnog raslojavanja nema onda kada su svi siromašni; takav je bio Sovjetski Savez u kojem sam ja živio. A nije bilo raslojavanja jer nije bilo ni novca. On nije postojao u metafizičkom smislu. Svi su zarađivali otprilike jednako; ja kao student i vatrogasac imao sam plaću otprilike jednaku kao moja mama - konstruktor na atomskom reaktoru.
U takvoj situaciji knjige su, recimo, bile čvrsta valuta; moglo ih se razmjenjivati za nešto drugo. Zato socijalno raslojavanje nije najstrašnija stvar. Mislim da od Bjelorusije nema strašnijeg režima u Europi, jer je to posljednji otok totalitarizma na kontinentu. I svi ti razgovori o redu i poretku u Bjelorusiji slični su onima 'pod Mussolinijem vlakovi nisu kasnili'. Sve te priče i legende... Znamo čime završavaju. Najbolje što se za zemlju može dogoditi jest da uđe u Europsku uniju, tako ja mislim.
Inače, ovamo sam doletio iz Moskve, gdje sam u intervjuu izrazio svoj osobni geopolitički san: da Rusija stupi u NATO savez i u Europsku uniju. Novinar me na to upitao: 'Nije li vam žao EU-a?' Rekao sam da jest - ali još više žalim Rusiju (smijeh)!
Možete li u nekoliko rečenica objasniti što se najvažnije dogodilo u književnosti na ruskome jeziku poslije raspada Sovjetskog Saveza?
Imam svoju koncepciju i ona je vrlo jednostavna. Godine 1991. pala je cenzura. Ništa važnije nije se moglo dogoditi za kulturu Rusije. Iako je necenzurirana književnost već itekako postojala kroz samizdate, od '91. književnost je postala normalnom, vrlo složenom. Naime, do pada cenzure, sve što je bilo antisovjetsko, bilo je dobro po 'opredjeljenju'. U tom svijetu bilo je lako živjeti. Dovoljno je bilo da si protiv - nisi trebao još i dobro pisati.
U opisanoj situaciji nužno je bilo povezati srebrni vijek (stvaralački procvat na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće koji, po meni, traje i do 30-ih godina) s 'novom 'slobodom'. U prvih 20-25 godina 20. vijeka događao se rast ruske kulture, tada su stvarali najbolji pisci: Bulgakov, Platonov, Olješa, Iljf i Petrov, Nabokov u inozemstvu, Cvetajeva, Mandeljštam... Zatim je prošlo 30-40 godina i ruska se literatura pretvorila u ZA i PROTIV. Ta konstrukcija bila je umjetna. A onda je nestalo cenzure.
I što sad?
Jednu zadaću - spojiti srebrni vijek s 'novom slobodom' ignorirajući period koji je bio između - obavila je Tatjana Tolstaja sa 10 -15 svojih priča.
Spomenuli ste još dva važna smjera ruske postsovjetske književnosti.
Druga zadaća bila je opisati 'život prijelaza': Predsjednik Janukovič mora postati predsjednik Juščenko, a radi se o jednom te istom čovjeku... Savao mora postati Pavao - ili obratno. Ljudi su tada živjeli u epohi velikog sloma koji se nije mogao zaobići; morao si se mijenjati. Rusiji je bila potrebna literatura granice, književnost svijeta metamorfoze. I takvu je napisao Viktor Peljevin. Mislim da je to dar Rusiji - u teškim trenucima pojavljuje se kulturni prorok, poput Dostojevskog, Puškina... Venedikta Jerofejeva (autor 'Moskva-Petuški' op. M.S.) koji je u SSSR-u bio prorok podzemne književnosti. Nekim čudom, kada ih kultura treba, iznutra se odnekud pojavljuju takvi ljudi. Peljevinov junak uvijek je jedno koje postaje drugo, i to radikalno, kao u njegovoj priči Mitteljšpilj u kojoj sekretar Komsomola postaje valutna prostitutka (ona koja se prodaje za devize, op. M.S.) promijenvši spol...
Vladimir Putin bio je ateistički čekist koji je u jednom trenutku - jako bih volio znati kojem! - postao pravoslavac... Nije bilo apsolutno nikakve šanse da kao vjernik u svoje vrijeme bude primljen u KGB. A to nije manja transformacija od one iz Peljevinove priče.
Treći neophodni put bio je osmišljavanje vlasti kroz jezik. Tu je nastupio Vladimir Sorokin koji je izučivši 80-ih jezik totalitarnog društva stvorio remek djelo. On ima knjigu 'Marinina trideseta ljubav',napisanu u jeku sovjetske vlasti. U njoj se postepeno vidi kako se preobražava jezik epohe. Zanimljivo je da je završetkom sovjetske epohe konceptualni jezik Sorokina, kako se činilo, izgubio smisao. I tada je on u 21. vijeku izvršio proboj, umjetničko otkriće: u aktualnom režimu otkrio je sloj prethodne povijesti. U Putinu je pronašao Ivana Groznog i počeo je opisivati buduću Rusiju kao inkarnaciju vremena opričine. Tako je nastala potpuno genijalna knjiga 'Dan opričnika'. Zatim je uslijedila priča 'Mećava' i evo, doslovno prije nekoliko mjeseci, roman 'Tellurija' koja stvara utopijsku koncepciju ne samo Rusije, nego i cijele Europe. Čini mi se da je Sorokin zauzeo otprilike onu poziciju koju je u prošloj epohi imao Solženjicin. On opisuje režim fantazmagoričnih okolnosti. Time se u 21. vijeku izjednačuje se s Orwellom, s tom razlikom što se njegova predskazanja obistinjuju brže od Orwellowih.
Mislim da je kroz ta tri autora ruska literatura uspjela odgovoriti izazovima epohe', zaključio je Genis.
