Upalite televizor, zavrtite kanale, prijeđite preko najvažnijih vijesti iz zemlje i inozemstva, raznih talk showova, reality programa i live folk nastupa i dobit ćete siže dugometražnog filma mladog Ivana Livakovića.

Kao junaci 'Svinjara' pojavljuju se svi naši omiljeni i manje omiljeni likovi iz medijske svakodnevice. Otac - bogati biznismen, majka alkoholičarka koja želi biti vječno mlada, sin - kralj kokaina i ostalih opijata, talibanski teroristi, domaće životinje, korumpirani doktori i policajci, kao i surovo ambiciozna voditeljica, medicinska sestra, cajka, mlada majka, odnosno, kako ih sve skupa autor voli nazivati – kurve.

Glavni tok priče prati izbor za imaginarni reality show 'Prva ljubavnica Hrvatske' u kome, htjeli to ili ne, sudjeluju svi likovi. Paralelno se odvijaju njihovi međusobni sukobi, prijevare, ubojstva i nadrealna uskrsnuća.

Prenaglašena gluma, gotovo amatersko igranje s kamerom i specijalnim efektima, neobični rakursi korišteni bez ikakve ideje i pravila, pauze koje dolaze poslije svake neslane šale, kao da je gledateljima potrebno dodatno vrijeme da ih shvate – sve to autor teži upotrijebiti u stilu Johna Watersa, ali nažalost, bez one šarmantne naivnosti, inteligentnog humora i višeslojnosti pripovijedanja koje karakterizira velikana trash estetike.

Ono što predstavlja velik problem filma jest odsutnost krajnje ironijske distance. Primjera radi, glumačko izvođenje songova koji predstavljaju prepjeve svima nam znanih folk pjesama u biti se ni po čemu ne razlikuju od svojih ozloglašenih originala. Isto tako nam ni likovi ni sama radnja ne donose ništa što nismo već gledali na televiziji ili u svojoj ulici.

Dijalog koji se svodi na ponavljanje replika Je li to okej? Nije? Nije? Nije okej? Nije? djeluje kao da je pisan čisto reda radi, da se što brže prijeđe na provokativne scene čiji je cilj da nas šokiraju sve do samog, etički problematičnog kraja.

Dok Sergej Ejzenštajn u svom filmu 'Štrajk' iz 1925. postiže brutalnu metaforu kombiniranjem dokumentarnih snimaka klanja krave sa sekvencom ubojstva pobunjenih radnika, ovdje nedužne svinje stradaju u klaonici potpuno nepotrebno, samo da bi autor zadovoljio svoj mladalački hir da šokira. Ono što je previdio jest da smo mi publika koja je toliko izložena nasilju, kiču i pornografiji da smo na to gotovo potpuno oguglali...

Prilikom pravljenja ovakve društvene satire postoji velika opasnost da film postane upravo ono što želi izbjeći. Nažalost, jedna je to od posljedica nedovoljne promišljenosti i nebrušenosti ovog ostvarenja te on u pokušaju da ismije fenomene turbo folka, medijske manipulacije, opće površnosti, rezigniranosti i banalnosti postaje jednak predmetu kritike i upada u vlastitu zamku.