Talijanski novinar Giovanni Vale i prevoditeljica Ivana Pogačić bračni su par koji živi u Zagrebu te su autori projekta 'Nestale države' (Extinguished Countries), serije turističkih vodiča kroz države koje više ne postoje. Kako bi objavili prvi u nizu vodiča, onaj o Mletačkoj Republici, pokrenuli su online kampanju prikupljanja sredstava i u samo tri dana skupili potreban iznos.

Jeste li očekivali tako dobar odaziv na crowdfunding kampanju?

Ivana: Prezadovoljni smo rezultatom kampanje jer smo u tri dana prikupili ciljana sredstva, pa nam je to dalo ideju da razvijemo neke nove stvari. Ponudili smo sada i podcast od 30 minuta kao audioputopis kroz Mletačku Republiku, a koji ljudi mogu slušati sada kada ne mogu putovati i dok su doma. Osim toga, svaki dan dijelimo po jednu priču iz vodiča, tako da ljudi mogu čitati i nešto drugo, osim o koronavirusu.

Giovanni: Shvatili smo da nije baš vrijeme za putovanje, iako se nadamo da će se to uskoro riješiti, ali da ljudi bar mogu slušati ako se baš ne bude moglo uskoro putovati.

Ivana: Osim toga, mogu čitati vodič kao knjigu jer on nije klasični vodič s popisom restorana, nego okuplja priče, anegdote, reportaže i zanimljivosti koje se mogu čitati kod kuće pa se barem na taj način može putovati kroz vrijeme kada se već ne može putovati kroz prostor.

Kako ste došli na ideju za vodič?

Ivana: Ideju smo dobili prije dvije godine, dok smo bili u Dubrovniku, u kojem je Giovanni radio na vodiču za stranu izdavačku kuću, a razgovarali smo o povijesti i Dubrovačkoj Republici i tome kako je najpopularnija tura 'Igra prijestolja' (Game of Thrones), a nama se činilo da bi puno zanimljivije bilo kada bi postojala tura o Dubrovačkoj Republici, pa smo tako došli na ideju da napravimo seriju vodiča o zemljama koje više ne postoje. Prva nam je pala na pamet Mletačka Republika, ali tu su još Austro-Ugarska Monarhija, Osmansko Carstvo…

Giovanni: Napravili smo više od 400 intervjua, razgovarali s povjesničarima i lingvistima od Italije do Cipra, jer Mletačka se Republika protezala kroz sedam današnjih država.

Jeste razmišljali o tome da nađete izdavača?

Ivana: Razmatrali smo sve opcije, ali na kraju smo se odlučili za crowdfunding kampanju jer nam je to omogućilo najveću slobodu u odlučivanju o tome kako će knjiga izgledati, što će biti u njoj i kakav će biti dizajn.

Kako to da ste se odlučili na tiskano izdanje? Nisu li tiskani vodiči već pomalo zastarjela forma?

Giovanni: Shvatili smo da nema smisla kupovati vodiče ako nemaju neku dodanu vrijednost. Ako samo imaju popis hotela i restorana, imaju vrlo kratak rok trajanja. Ali ovo što smo mi radili nešto je sasvim drugo jer je to napola povijesna knjiga, a napola vodič. Osim toga, jako lijepo izgleda.

Ivana: Naša knjiga nema rok trajanja jer je riječ o povijesti koja se već dogodila.

Jeste li već odlučili koja će biti tema sljedećeg vodiča?

Ivana: Nismo još definitivno odlučili, ali najviše razmišljamo o Austro-Ugarskoj.

Giovanni: Ako nađemo izdavačku kuću, možemo to dogovoriti i s njima. Sada ćemo tiskati vodič na talijanskom i engleskom, ali zanimalo bi nas da tiskamo knjigu i na hrvatskom, tako da razmišljamo i o tome da se dogovorimo s budućim izdavačem.

Ivana: Zanimalo nas je prikazati različite perspektive, zato smo razgovarali s lokalnim ljudima, a zanimalo nas je i kako današnje zemlje koriste nasljeđe Mletačke Republike te na koji su način tada te zemlje utjecale jedna na drugu.

Što ste otkrili vezano uz te utjecaje? Govorili ste o tome kako se isto jelo poput brudeta provlači od Grčke preko Hrvatske do Italije - sa skoro istim receptom i nazivom.

Giovanni: Ima toga jako puno. Albanija je npr. bila pod Osmanskim Carstvom, ali prije toga priobalni dio bio je pod Mletačkom Republikom. U venecijanskom Canale Grande spomenik Skenderbega korišten je u glavnim svečanostima i povorkama gotovo 100 godina. Danas to više nitko ni ne zna. Albanci su otvorili prvu nacionalnu školu u Veneciji, a kasnije je otvorena i Dalmatinska škola.

Meni je zanimljiva istarska priča o Dvigradu. Imao sam staru kartu Istre iz vremena Mletačke Republike. Tražio sam kontakte ljudi po raznim malim istarskim mjestima, pa sam tražio i nekoga iz Dvigrada i saznao da je to grad duhova. Prije 400-tinjak godina svi su pobjegli zbog kuge i drugih razloga te se u njemu nalaze samo 200 srušenih kuća, crkva i trg, što se još uvijek može vidjeti i strašno je zanimljivo. Nažalost, nema nikakvih tura jer za sada za to nije bilo nikakvih mogućnosti. To je velika šteta.

Jeste li obišli sva ta mjesta o kojima ste pisali?

Ivana: Nismo još sve stigli, čekali smo financiranje, ali smo razgovarali s ljudima iz svih tih mjesta. Razgovarali smo s brojnim lokalnim stručnjacima, ali i entuzijastima koji su krenuli oživljavati tradiciju.

Kako to da ste odlučili živjeti u Hrvatskoj?

Ivana: Upoznali smo se u Zagrebu, preko zajedničke prijateljice. Razmišljali smo o tome da se nekamo odselimo, ali za sada nam Zagreb odgovara. Ovdje su nam prijatelji, a kao freelanceri možemo raditi s bilo kojeg mjesta.

Giovanni: Razmišljali smo i o tome da se preselimo nekamo unutar Hrvatske, na obalu ili na neki otok. Živio sam u Hrvatskoj i prije nego što smo se upoznali. Radio sam kao dopisnik iz regije još prije šest godina i razmišljao sam o tome da se preselim u Grčku, ali onda sam upoznao Ivanu, pa sam odustao.

Meni je kvaliteta života u Hrvatskoj dobra, a razlozi zbog kojih mnogi odlaze mene ne brinu. Naime radim za strane medije i tvrtke te imam stabilan izvor prihoda pa me politika i opća društvena situacija toliko ne opterećuju. Život u velikim gradovima poput Pariza, u kojem sam prije živio, već mi je postao strašno naporan i težak. Ovdje nekad izađem iz kuće i vidim srne, a pritom živim vrlo blizu centru. To je rijetkost u bilo kojem drugom europskom glavnom gradu.

Pisali ste o novom demografskom trendu, čiji ste i sami potencijalni sudionici, o povratku mladih, uglavnom digitalnih nomada, na hrvatske otoke. Što ste otkrili?

Giovanni: Postoji taj trend, ali shvatio sam da se većina ljudi koja se preselila na otok ipak dijelom bavi turizmom, očito drugačije ne ide. Htjeli smo provesti jednu zimu na nekom od otoka da vidimo jesmo li uopće sposobni za taj život u izolaciji.

Što ste naučili o hrvatskom turizmu radeći na vodiču?

Ivana: Mislim da masovni turizam nije održiv i ovim vodičem želimo potaknuti ljude na polaganiji, održiviji turizam. Obraćamo se ljudima koji vole zastati, razmisliti i uvidjeti neke poveznice između prošlosti i sadašnjosti.

Giovanni: Radio sam pet godina na vodičima za strane izdavačke kompanije te sam uvidio da se mijenjaju, i turizam i vodiči. Gradovi i zajednice sve su više zainteresirani za to da razviju kulturni turizam, tako da im gosti dolaze i preko zime, da dolaze oni koji obilaze muzeje i druge kulturne znamenitosti. Ovaj turizam koji Hrvatska sada ima vrlo je krhak te mislim da smo svjesni toga da pojava kao što je koronavirus može uništiti cijelu sezonu i ugroziti cijelu ekonomiju. Ako se malo investira u kulturni turizam, sezona bi se mogla produžiti na cijelu godinu, a onda čak i ako propadne nekoliko ljetnih mjeseci, to ne bi bila tragedija jer bi se turizam brzo oporavio. A ovako nakon ljeta značajno opada broj turista. Omiš je dobar primjer toga jer su mu glavna turistička ponuda kajakarenje, rafting i zipline, a isto to imaš na Tari u Crnoj Gori ili Soči u Sloveniji, ali kad bi postojao Muzej gusara ili nešto drugo zanimljivo, to bi moglo privući dodatne turiste.

Jeste li u kontaktu s obitelji i prijateljima u Italiji, a koja je cijela postala crvena zona zbog koronavirusa? Jesu li svi zdravi i na sigurnome? Kakva je situacija ondje?

Giovanni: Jesu, moji žive u Furlaniji, blizu Udina, to nije bila kritična regija prije nego je cijela Italija proglašena crvenom zonom. Tako da je kod njih sve u redu, ali moji roditelji ne mogu nikamo putovati, a moj brat trebao bi doći do njih iz Trsta, u kojem živi, ali za sada ne može jer radi u javnoj službi i još uvijek redovito ide na posao. Privatne tvrtke su se uglavnom ili zatvorile ili se radi od kuće, ako za to postoji mogućnost.

Bilo je dosta kritika da se Talijani neodgovorno ponašaju.

Giovanni: U početku se virus proširio jer je prvo žarište bilo u bolnicama, ali zaista je tada bio dojam da situacija nije tako ozbiljna. Vjerovalo se da je to poprilično bezopasna bolest. Mediji su isprva previše paničarili, a onda su političari htjeli malo smiriti situaciju. Paradoksalno, jedan od njih, lider Demokratske partije, stranke ljevice, Nicola Zingaretti, koji je želio smiriti paniku, pa je sudjelovao na jednom događaju vezanom uz borbu protiv virusa, sad i sam ima koronavirus.

Možda se na početku pogrešno reagiralo, pogotovo nakon što je odlučeno da je cijela Lombardija crvena zona. Zaista su svi navalili izlaziti iz regije i dodatno proširili virus. Sada se sve to normaliziralo, ljudi su shvatili da moraju ostati kod kuće, a koliko čujem, ne nedostaje hrane i dućani normalno rade. Ljudi su sada prihvatili stvari s humorom, komuniciraju preko društvenih mreža i zezaju se na svoj račun te dijele savjete da se preživi karantena.

Škole su zatvorene pa netko mora čuvati djecu kod kuće, a važno je da se virus ne širi jer su bolnice prepune i nema mjesta za nove bolesnike. Važno je da ljudi razumiju da je situacija ozbiljna, ali da ne rade paniku.

Kako su se talijanski mediji snašli u svemu tome?

Giovanni: Na početku su u Italiji mediji zaista strašno pretjerali - desni list Libero imao je naslovnicu u stilu 'Vlada sve želi ubiti' i slično…. Neki su pisali grozne stvari protiv Kineza. Posebno mi se pogubno čini kad mediji pitaju ljude s ceste da komentiraju stvari, a mislim da je u ovakvim situacijama, kad je riječ o kompliciranim i odgovornim stvarima, važno da mediji razgovaraju sa stručnjacima, ne s ljudima na cesti.

Jeste li imali neugodnih situacija u Zagrebu kad netko shvati da ste Talijan?

Giovanni: Ljudi koji me poznaju znaju da sam ovdje i da se virus ne prenosi po nacionalnosti. A nastojim govoriti hrvatski pa tko me ne zna, ne može znati odakle sam točno.

Što talijanske medije najviše zanima iz Hrvatske i regije?

Giovanni: Talijanske medije, pogotovo tršćanski Il Piccolo, zanima puno toga, brodogradilišta Uljanik i 3. maj, Agrokor, prosvjedi, odnos sa Srbijom, investicije iz Kine i Pelješki most, zanima ih i situacija s medijima u Srbiji, odnos Sjeverne Makedonije i Grčke, situacija s izbjeglicama, proširenje EU-a… Zapravo mi je bilo dosadno stalno se baviti politikom. Zato sam se dijelom i posvetio vodiču.