Kroz niz somatskih i vježbi pisanja, Šljivar je s polaznicima svoje zagrebačke radne grupe generirala tekstove iz njihovih sjećanja na šale koje su kružile po školskim WC-ima, koje su se možda pričale još u vrtićima, koje su čuli od roditelja ili učiteljica i učitelja.

Vježbe su se bazirale na mješavini iskustava iz predavačke i umjetničke prakse Tanje Šljivar, kao i na temi i interesima polaznika, a razvili su ih dramski pisci i spisateljice iz Royal Courta, profesori i studenti s DasArtsa, grupa umjetnica Split Britches...

Pored drama, autorica piše i filmske scenarije, kratke priče, teorijske tekstove, libreta i tekstove za projekte iz vizualnih umjetnosti. Dobitnica je Sterijine nagrade za tekst suvremene drame, kao i dvije nagrade Miodrag Žalica, te nagrada Borislav Mihajlović Mihiz i Slobodan Selenić, a bila je nominirana i za Retzhofer Dramapreis i nagradu sekcije Stückemarkt na festivalu Theatertreffen u Berlinu. Tijekom 2019. godine radila je kao direktorica drame u Narodnom pozorištu u Beogradu. Bila je gošća književnih rezidencija u Splitu, Prištini, Beču, Gracu, Pragu, Budimpešti, St. Ermu i Majorci. Trenutno piše svoj prvi roman i predaje scensko pisanje u Beogradu.

S Tanjom Šljivar razgovaramo u humoru, spisateljskim vježbama i dramskome pismu danas.

U sklopu Kritičke dramaturgije upravo ste u Zagrebu održali radionicu "O humoru". Mislite li da nam nedostaje humora danas u umjetnosti? Što bi mogli biti razlozi?

Nisam sigurna mogu li dati neki sveobuhvatniji odgovor na ovo, izuzev mog ličnog pogleda kako praktičarke, tako konzumentkinje i recipijentkinje (savremene) umjetnosti. Sigurna sam da postoje i ozbiljnija istraživanja i statistike o tome. Moj pogled teži da vidi kao smiješno mnogo toga što je bizarno, nelogično, iščašeno, pa čak i tužno i traumatično, i to sve u umjetničkim sadržajima za koje možda i autorice i autori nisu imali namjeru da kao takve budu još i smiješne. Na primjer, jako sam se zabavila prije mnogo godina na nekoj bečkoj projekciji Henkeovog TV filma po Kafkinom nedovršenom romanu "Zamak’’. Apsurd, ipak, često jeste i mišljen i koncipiran (ako koncipirati apsurd nije nemoguće) kao smiješan.

S druge strane, kako i pišete u najavi radionice, humor se, kao i dobar dio svakodnevnog života, danas preselio na internet. Ljudi masovno šeraju memeove, čini se da dobro prihvaćaju humor. Što nedostaje da ga vratimo i u tekst?

Nedostaje možda više hrabrosti i samopouzdanja autorki i autora, a manje shvaćanja samih sebe, a naročito umjetničkog polja preozbiljnim(a). Nedostaje i bolje komunikacije s recipijentima, s publikom, razumijevanja kako se koji znak, i zbog čega, tumači na određeni način, pa bila reakcija smijeh, šok ili nešto treće.

Vaše radionice u Zagrebu održali ste u praktičnom smislu, kroz somatske vježbe pisanja. Kako izgleda taj proces, što polaznicima donose zajedničke vježbe i taj tip interakcije?

Na usvajanju mnogih od ovih metoda, mogu da zahvalim prije svega mojim prijateljicama i prijateljima plesačima i plesačicama s kojima sam studirala na Institutu za primijenjenu teatrologiju u Gisenu, koji su svojim metodama meni olakšavali pristup i prihvatanje sopstvenog tijela, kao i njegovih granica, ali i mogućnosti. Mogu da zahvalim i mojim studentima i studentkinjama sa odsjeka glume s Akademije umjetnosti u Banjaluci, kao i drugim glumicama i glumcima s kojima sam radila na različitim radionicama u olakšavanju stvaranja veza između teksta i tijela, a kroz različite vježbe improvizacija. Mislim da se u takvom vidu radionica, grupa polaznica i polaznika, mnogo brže povezuje međusobno, čak iako se prethodno ne poznaju, te da se tekstovi generišu uz manje racionalizacije i intelektualizacije, a više neposrednosti, a naročito ukoliko se takvo nešto odvija u kolektivu i bez pritiska i logike neprestane proizvodnje novog sadržaja.

Koliko je važno za pisce vježbati, posebice u odnosu na njihov urođen talent za pisanje?

Mislim da je jako važno pokušavati samima sebi i stvarnosti neprestano postavljati ,"klopke" i zadatke. Profesionalcima je lako upasti u manir, ne samo stilski, već i što se tiče pristupa radu, radnih navika i slično, pa odlazak na različite radionice često može biti makar pokušaj razbijanja ustaljenog i uobičajenog u sopstvenom autorskom mišljenju i metodu. Ja sam, primjera radi, nedavno krenula na časove pjevanja, i mislim da mi to mnogo pomaže u osvještavanju daha, upotrebe glasa, vokalnog oblikovanja riječi, a sve to posljedično utiče na veću senzitivisanost na zvučanje riječi posloženih u tekstu, ritam napisane rečenice i slično. S druge strane, postoji taj neoliberalni pritisak za neprestanim usavršavanjem i ideja da svako može i treba sve da savlada, i u tome svemu treba naći neku mjeru. U tom smislu, moje je razumijevanje programa i koncepta Kritičke dramaturgije prvenstveno kao prostora za kolektivno razmišljanje i razmjenu, a tek onda kao poligona za profesionalno usavršavanje.

Vjerujete li da se može vježbom naučiti pisati, i bez tog famoznog "talenta"?

Uf, ovo je baš trik pitanje naročito za profesoricu scenskog i dramskog pisanja (smijeh). Vjerujem da se boravkom u podržavajućoj sredini mogu razvijati afiniteti, da se radoznalošću i strašću može mnogo toga saznati i naučiti, da se pisanje književnosti najbolje uči čitanjem iste i da bez radnih navika i discipline niko neće postati književnicom ili književnikom. Šta tu tačno radi talenat i u kojim procentima, radije bih prepustila psiholozima, antropolozima i sociolozima umjetnosti na proučavanje. Mislim da je talenat vrlo često i buržoaska kategorija, ili kategorija iz tzv. meritokratije koja pripada neoliberalnom poretku, kojim se onda maskiraju prije svega klasne, ali i druge identitetske nejednakosti, koje određenim grupama sistemski onemogućavaju pristup univerzitetima, i svim drugim institucijama iz polja umjetnosti.

Fokus vaše radne grupe bila su sjećanja na šale iz njihove prošlosti, koje su kružile po školskim WC-ima, koje su se možda pričale još u vrtićima, koje su čule od roditelja ili učiteljica i učitelja... Zašto mislite da je važno baviti se tim prvim humornim iskustvima i sjećanjima na njih?

Iz mog dosadašnjeg predavačkog iskustva, djetinjstvo kao mentalni prostor za sjećanje i projekciju, uvijek je potentno polje za prikupljanje materijala za pisanje. U djetinjstvu nam se već sve dogodilo. U ovom slučaju spajanje teme humora, ali i jezika preko kog se humor, između ostalog komunicira, sa tim prostorom i vremenom djetinjstva, ponudilo nam je brojne mogućnosti za iskopavanje i prepričavanje šala i tretiranje istih kao jezičnog materijala za dalje oblikovanje.

Što za vas predstavljaju kratke humorne forme, šala/vic/geg/skeč?

Pričali smo dosta o tome na samoj radionici, i sa organizatoricama programa Kritičke dramaturgije Ninom Gojić i Hanom Sirovicom, odnosno pričale smo o humoru kao fenomenu, kao temi koju su postavile, i naravno o toj vezi humora s umjetnošću. Ono što je teško s intervencijom stavljanja humora (kao slona) u sobu, je to da se s njom automatski pojavljuju dva pritiska - biti smiješan, i dopustiti nekome da vas nasmije. Za različite ljude jedan od ta dva je gori (smijeh). A kod tih kratkih formi - vica, gega ili skeča, oba ta pritiska se pojačavaju do tačke pucanja (od smijeha).

Postoji li tanka granica u humoru, na što trebamo paziti, je li u humoru sve dozvoljeno? Što mora imati ukusna šala, što sadrži neukusna?

U njemačkom jeziku postoje dvije slične riječi, istih osnovica a različitih sufiksa, Empfindlichkeit i Empfindsamkeit, osjetljivost i (sa)osjećajnost u vrlo slobodnom prijevodu. Trebalo bi vratiti agendu i odgovornost govornici i govorniku nazad, i gajiti kod sebe samih osjećanje odgovornosti za izrečeno, a naravno, posljedično i za urađeno, a ne samo neprestano korigovati sagovornika i vraćati razgovor na sebe, i sopstvene individualne osjetljivosti i povrede. To je sve, naravno, veliki zadatak društva i obrazovnih institucija. Empatija je uvijek granica.

Volio bih da popričamo malo i o vašem dramskom pisanju. Kao dramska autorica, kako komentirate da danas publika slabije čita drame, koje teku pitko, brzo i direktno, i kao da su sasvim prikladne ovom dobu. Mislite li da je drama totalno potučena vizualnom kulturom, Netflixom, da će opstati samo u izvedbenom smislu?

Ne mislim da je potučena, a jedan od razloga u kom temeljim to mišljenje, je da ni film za već više od sto godina postojanja nije zapravo ugrozio postojanje drame, čak ni drame namijenjene isključivo čitanju. U dvadesetom vijeku imamo niz nobelovaca i nobelovki koji prevashodno pišu drame. Mene, zapravo, zanima zašto se sami scenariji ne čitaju više, i prije bih za njih rekla da se razumijevaju i koriste isključivo kao predlošci za snimanje, a ne kao književni tekstovi, ili makar materijali za čitanje od interesa za širu javnost. Mislim da bi i scenaristička branša profitirala od prakse njihovog čitanja i štampanja, ili makar činjenja scenarija dostupnijim. Što se tiče dramske književnosti, ona naravno ima manje čitatelja od proze, ali ozbiljne izdavačke kuće imaju edicije u kojima štampaju samo drame, postoje i stručni časopisi, a i pozorišta koja štampaju različite pojedinačne tekstove, zbirke, izbore i slično, tako da ne vidim neku posebnu krizu drame, ili makar se ja u polju takvom kakvo je trenutno osjećam dovoljno komotno.

Kada pišete dramu, zamišljate li je odmah u izvedbi, ili samo razmišljate o tekstu kojega ispisujete?

Prvenstveno razmišljam o tekstu, razmišljam o sintaksi, o stilu, o ritmu, o rečenici, ali naravno uvijek sa sviješću da on jeste izvedbeni i da je vrlo često mišljen za različite medije (operu, film, video, pozorište, instalaciju, performans, čitanje nagalas).

Tijekom 2019. godine radili ste i kao direktorica drame u Narodnom pozorištu u Beogradu. Kako se danas osvrćete na to iskustvo?

Pišem roman o tome, dakle osvrćem se vrlo temeljno (smijeh). Iskustvo je bilo važnije za mene kao osobu, nego kao umjetnicu, ali to mi je bilo jasno od prvog dana obavljanja posla.

Trenutno, kao što kažete, pišete prvi roman. Koji su vas tu izazovi snašli s obzirom na dramsko pisanje?

Potrebna je mnogo veća disciplina, zbog obima teksta, ali i donekle zbog same strukture, narativnih rukavaca, broja likova i ostalog. To ne govorim u prilog tome da postoje ,"viši" i ,"niži" književni rodovi, vjerovatno se romanopsici slično osjete u pokušaju pisanja izvedbenog teksta. Knausgaard je napisao da roman ne čini ni velika tema, ni izrazit stil, već forma. Pronaći tu formu mogućno je slično pronalasku forme i umjetničkog oblika izvedbenog i/ili dramskog teksta, tako se ja tješim kada mislim da nikad neću završiti roman i kada su narativni lukovi duži od bilo čega što sam do sada u radu koncipirala i zamišljala.

Vaša drama ”Kao i sve slobodne djevojke”, koja je imala praizvedbu u Dojčes Teatru u Berlinu, a koju je Selma Spahić postavljala i u beogradskom Ateljeu 212, podnaslovljena je kao "dramski tekst o jednom pokušaju slobode u malom gradu". Kako se osvrnuti na taj paradoks da što nam je neka sredina bliža, "intimnija", tu je za nas manje slobode?

Možda to ima veze s osjećanjima stida i krivice i jačim i djelotvornijim podsticanjem tih osjećanja od strane zajednice na pojedinke i pojedince koji je čine, kada je zajednica manja i kada se u njoj svi međusobno bolje poznaju. U vrijeme pisanja teksta sam razmišljala o pojmu provincije kao o mentalnom prostoru, a ne kao o nekom određenom toponimu, mislim da sam se sad u autorskom ali i u ideološkom smislu udaljila od te ideje. U svakom slučaju, sada vjerujem da je slobodu teško osvojiti na raznim mjestima, ne samo u u malom gradu.

Tekst istražuje situaciju kada je sedam trinaestogodišnjih djevojčica zatrudnjelo na školskoj ekskurziji. Nisam tražio tekstove, ali mogu zamisliti način na koji su tabloidi pisali o tome, a još lakše mogu zamisliti gnjusne komentare na članke. No što vas je, osim toga, nagnalo da se u drami bavite ovim slučajem?

Možda i pokušaj da razumijem, kakva je to ,"mudrost" u kolektivnom ženskom mladom tijelu mogla sprovesti takvo nešto u djelo, djelo koje je ogledalo sa njih samih, sa njihove mladosti uperilo upravo u različite ideološke državne aparate, poput školskog sistema, crkve, porodice, medicinske prakse nadgledanja i kontrole tijela, vršnjačko i seksualno nasilje, klase i slično.

To je drugi vaš tekst na kojem stoji redateljski potpis Selme Spahić. Što cijenite kod njenog rada i režije?

Sjećam se da je ona sama rekla u nekom intervjuu, u vrijeme kad smo u BNP-u radile predstavu ,,Grebanje ili Kako se ubila moja baka’’ da u pozorišnom procesu najviše uživa u radu s glumcima, i mislim da i ja kod nje najviše cijenim upravo to - što svakom izvođaču i izvođačici pristupa na različit, specifičan, njemu ili njoj prilagođen način, da bi se u zajedničkom radu na probama stvorilo nešto zanatski fascinantno, a umjetnički hrabro i krhko. Osim toga, cijenim njeno zaista pažljivo čitanje teksta.

Što je iduće za vas?

Ispiti na fakultetu - godišnji i prijemni, pa odmor. U idućoj sezoni Snežana Trišić režira ,,Režim ljubavi’’ u pozorištu Kruševac, Bojan Đorđev praizvedbu ,,Režima isceljenja’’ u HNK Varaždin, u dogovorima sam sa jednim slovenačkim pozorištem, a ,,Kao i sve slobodne djevojke’’ nastavljaju da se igraju u Beogradu, u Italiji i u Poljskoj. Drago mi je da nisam morala proizvoditi nove stvari, da se gaji pozorišna kultura ponovnih inscenacija postojećih tekstova, a lično ne mogu dočekati trenutak kad će roman biti makar izbliza završen. Jako se veselim svemu pobrojanom.