U 'Paklenom šundu', drugom filmu i prvom remek-djelu Quentina Tarantina iz 1994., u 154 minute trajanja ispripovijedalo se više fascinantnih narativnih linija s desecima govornih uloga i brojnim lokacijama u Los Angelesu, od kulerskih restorana s plesnim podijima do sado-mazo podruma.

U svojem osmom filmu Tarantinu pak treba 187 minuta da ispriča jednu priču s jedva dvoznamenkastim brojem likova koja se većinom odigrava na jednoj lokaciji, nazvanoj Minnie’s Haberdashery, odnosno krčmi i trgovini u snijegom okovanim planinama Wyominga. Razlika pokazuje da je Tarantino u proteklih dva desetljeća godine postao mnogo manje efikasan kao filmski pripovjedač, sklon udovoljavanju svojem raskošnom scenarističkom i režiserskom talentu na štetu konačnog rezultata.

Jer, 'Mrska osmorka' - kombinacija vesterna i krimića u stilu Agathe Christie - u nekim je aspektima doista izvrstan film, fantastično snimljen zahvaljujući Robertu Richardsonu, obogaćen maestralnim soundtrackom legendarnog Ennija Morriconea i još bolje teatralno odglumljen; tu je skupina vrhunskih veterana filmske glume, ali je istovremeno nepotrebno razvučen i sam sebe potkopava Tarantinovim autorskim prenemaganjima. Primjerice, usred filma čujemo i njegov glas u voice overu kojim gledateljima objašnjava određene elemente zapleta, a sve zajedno prati i 15-minutna sekvenca koju bi mladi Tarantino razriješio u dvije rečenice dijaloga. 'Mrska osmorka' puna je i dugih, repetitivnih kadrova vožnje kočijom ili hodanja po snježnoj oluji, umjesto kojih bi bilo dovoljno prikazati nečije polazak i dolazak od točke A do točke B.

Sve to je uvijek kompetentno režirano, jer to je Tarantino, ali njegova odluka da trajanje pojedinih kadrova i scena produlji nakon njihova logičnog završetka samo u jednom jedinom primjeru rezultira nečim doista fascinantnim. To se dogodi u prvih pola sata 'Mrske osmorke', nakon što zloglasna odmetnica Daisy Domergue (Jennifer Jason Leigh) dobije drugi put brutalan udarac u lice lovca na ucjene Johna Rutha (Kurt Russell). Ono što suvremenom gledatelju izgleda kao nepodnošljivo nasilje nad ženom, kroz dugi kadar na licu Jennifer Jason Leigh i kroz njezinu polaganu promjenu mimike pretvara se u razotkrivajući trenutak njezinog sociopatskog lika koji postaje ravnopravno mrzak u odnosu na ostatak osmorke iz naslova.

Razvlačenje priče na preko tri sata, a koja bi se mogla savršeno prikazati u manje od dva, najveći je problem 'Mrske osmorke' s obzirom na to da se tako razvodnjava i moćna politička poruka filma o SAD-u kao državi utemeljenoj na rasizmu i nasilju i američkom društvu u kojemu crnci samo lažima i brutalnošću mogu preživjeti svakodnevni rasizam kojem su neprekidno izloženi.

Sve to simbolizira Marquis Warren, bivši satnik vojske Sjevera u američkom građanskom ratu, kojega u svojem bombastičnom izvedbenom stilu utjelovljava Samuel L. Jackson, glumac kojemu se Tarantino opravdano uvijek vraća. Jacksonov lik dobiva i najbolji monolog filma (što bi bio Tarantinov film bez monologa!), brutalnu tiradu protiv rasizma i naslade zbog osvete za nj, koja je odgovarajuće provokativno zasnovana na paranoji bijelih muškaraca pred seksualnom nadmoći crnaca. U pitanju je definitivni vrhunac filma, nakon kojega ni krvavi pokolji koji ubrzo slijede ne nose jednak intenzitet.

Neizbježni galoni krvi već su izazvali standardne rasprave o nasilju u Tarantinovim filmovima, a nasilan tretman jedinog ženskog lika među 'Mrskom osmorkom' proizveo je i očekivane, politički korektne optužbe za mizoginiju. No prave su zamjerke 'Mrskoj osmorci' estetske, a ne etičke prirode s obzirom na to da je Tarantino svoj politički najpotentniji film sam sabotirao egoističnim ekscesima svog talenta. Negdje u tri sata i sedam minuta 'Mrske osmorke' krije se dvosatno remek-djelo filmske umjetnosti.