'Pjesme koje mogu rasplakati odrasle žene' izbor je pjesama koji su sastavile neke od najcjenjenijih žena u svijetu, s uvodom svake od sudionica gdje objašnjavaju zašto su odabrale određenu pjesmu. Ova je antologija nastavak najbolje prodavane pjesničke antologije iz 2014. godine: 'Pjesme koje mogu rasplakati odrasle muškarce'. Kao i njezin prethodnik, nova antologija rezultat je rada etabliranoga pisca Anthonyja Holdena i njegova sina, filmskog producenta Bena Holdena, u suradnji s Amnesty Internationalom.

Pjesme obuhvaćaju razdoblje od 12 stoljeća - od 8. stoljeća do danas - s temama od ljubavi i gubitka, preko smrtnosti i misterija, do rata i mira. Suradnice kao što su Yoko Ono, Judi Dench, Chimamanda Ngozi Adichie, Joan Baez, Olivia Colman, Joanna Lumley, Julie Christie, Michelle Williams, Miranda Hart, Pam Ayres, Vanessa Redgrave i Meera Syal doprinose tome da ova jedinstvena antologija pruži snažan uvid u umove žena čije su pisanje, gluma i razmišljanje predmet divljenja diljem svijeta.

Ostale značajne suradnice uključuju Malu Tribich, ženu koja je preživjela Holokaust, Helen Pankhurst, prapraunuku pobornice ženskih prava Emmeline Pankhurst, i Sunny Jacobs koja je nepravedno optužena provela 17 godina u zatvoru i čiji je partner Jesse Tafero kažnjen smrću za zločin koji nije počinio. Poznati romanopisac Sebastian Faulks napisao je pogovor.

Tena Štivičić za ovu zanimljivu antologiju izabrala je pjesmu 'The Masque of Anarchy' koju je napisao poznati romantičarski pjesnik Percy Bysshe Shelley. Štivičić je ovako objasnila svoj izbor: 'Prvi put kada sam se susrela s ovom pjesmom, bila sam u svojim kasnim tinejdžerskim godinama. Bio je to tek letimičan pogled, bez podrobnog poznavanja konteksta, i zapravo vjerojatno nisam sve pažljivo pročitala. Ali sjećam se da me je poznati odlomak iz pjesme doveo do suza.

Moj se pogled na svijet oblikovao u osamdesetima. Za dijete koje je postajalo tinejdžer i koje je pomalo gradilo temelje vrijednosnog sustava, svijet oko mene postajao je sve sekularniji, prosperitetniji i sa sve većom rodnom jednakosti. Naučili smo lekciju u dva svjetska rata, imali smo Konvenciju o ljudskim pravima i figure poput Ghandija koje su za mene bile referentne točke. Socijalizam u Jugoslaviji 80-ih godina činio se kao prilično slobodno mjesto za život. Jugoslavija, kakva je bila, jamčila je svojevrsnu minimalnu razinu egzistencijalne sigurnosti. To je nešto što sam, odrastajući, uzimala zdravo za gotovo.

‘What art thou, Freedom? O! could slaves Answer from their living graves
This demand—tyrants would flee Like a dream’s imagery:

‘Thou are not, as impostors say, A shadow soon to pass away,
A superstition, and a name Echoing from the cave of Fame.

‘For the labourer thou art bread, And a comely table spread From his daily labour come
In a neat and happy home

‘Thou art clothes, and fire, and food For the trampled multitude— No—in countries that are free
Such starvation cannot be As in England now we see.

Ye are many, they are few, posljednji stih najupečatljivijeg odlomka, uzburkao je moje emocije, to je sigurno, ali ti su osjećaji bili mješavina empatije prema čovječanstvu i ponosa zbog toga koliko smo daleko dogurali. Te su riječi bile riječi o prošlosti. O vremenu koje smo mi kao vrsta nadvladali.

Ponovno sam naišla na ovu pjesmu prije par godina. Sasvim neočekivano, gotovo iz zasjede, pjesma me iznova rasplakala, ali iz iznenađujuće drukčijih razloga. Nostalgija je nestala. Možda su se stvari samo naizgled promijenile, ili su možda doživjele nagli zaokret negdje između tinejdžerskih godina i mog života sada. Danas međutim živim u ovoj bijesnoj, dekadentno kasnoj fazi kapitalizma. Danas, ja sam dio onih 99 posto koji ponekad pokušaju, ali, čini se, podbacuju u pokušaju da uzdrmaju lance. Danas sam zapanjena spoznajom da je ova pjesma zapravo pjesma o sadašnjosti.'