O fenomenu superodlikaša, anksioznosti, pritiscima i tome kako su stvorili predstavu 'Pet nula', generacijsku inscenaciju svakodnevnog života djece u osnovnim školama, govore za tportal Dora Golub, dramaturginja, redatelj Dario Harjaček te Boris Jokić, psiholog, tportalov komentator i jedan od autora tzv. kurikularne reforme.

Redatelj Harjaček ističe da se ovom temom bavio već dvije godine, i to zbog svoje roditeljske situacije, što mu je i bio povod da osmisli predstavu 'Pet nula'.

'Moja kći je zbog škole i obaveza u školi osjećala strašan pritisak i to me potaknulo na neko intenzivnije razmišljanje i dovelo, na koncu, do same predstave. Otkako su se kod nas pojavili e-dnevnici, roditelji imaju izravan svakodnevni uvid u uspjehe svoje djece, ali tako da u njemu čitaju sve nedostatke i probleme. U tim e-dnevnicima ne ističu se nikakve pozitivne stvari i zato mnogi roditelji često imaju iskrivljenu sliku o uspjesima svoje djece u školi', rekao je za tportal Harjaček.

Kolektivno roditeljsko iskustvo

Školski sustav, dodaje Harjaček, podrazumijeva to da su roditelji aktivno uključeni u obrazovanje svoje djece i zbog tolike involviranosti događa se da pritom projiciraju svoja različita očekivanja.

'Roditelji na sebe preuzimaju dobar dio odgovornosti koju treba imati dijete. To je moje iskustvo jer je moj angažman postao toliko prisutan da je u jednom trenutku dijete prestalo samostalno učiti. Škola je postala problem, teret, zbog nje se osjećala nesigurno. Vlastito sam iskustvo prenio u predstavu, a mislim da je to blisko mnogim roditeljima, da je neka vrsta kolektivnog roditeljskog iskustva danas jer su naša djeca izrazito nesamostalna, vrlo malo osjećaju odgovornost, a s druge strane osjećaju velik pritisak', ističe Harjaček.

Predstava 'Pet nula' polazi od fenomena tzv. hiperinflacije odlikaša, ali se, jasno, ne bavi samo njime, nego ukupnim stanjem među osmoškolcima koji se suočavaju s problemom skorog upisa u srednje škole. 'Pet nula' preispituje posljedice takvog pristupa na njihovo psihofizičko zdravlje, ali i na njihovu osobnost i identitet, uz naglašenu kompetitivnost, konstantno doživljavanje nepravde i nejednakosti te utjecaj roditelja na njihov uspjeh. U predstavi igraju Bogdan Ilić, Dunja Fajdić, Laura Čerina, Matej Đurđević, Vini Jurčić, Petra Krolo i Andrija Nazlić.

Dramaturginja Dora Golub napominje da se 'Pet nula' ne temelji na izravnoj kritici sustava, nego govori o tome kako se sveukupno to stanje odražava na djecu u smislu njihovog identiteta i odrastanja.

'Taj ideal savršenog prosjeka zamijenio je interes prema sadržaju učenja ili bilo kakvom suštinskom znanju. Zato smo ovom predstavom htjeli pokazati da djeca nisu brojevi, odnosno svoji prosjeci, nego osobe u izrazito delikatnoj fazi izgradnje identiteta, osobnosti, odrastanja', rekla je za tportal Golub.

Harjaček također napominje da mnoga djeca danas u sedmom ili osmom razredu osnovne škole ne znaju koju srednju školu žele upisati i kakvi su im programi. Znaju jedino to da bi uspjeli upisati onu koju njihovi roditelji žele - moraju imati savršen uspjeh u osnovnoj školi.

Deelitizacija škola u Zagrebu

'I taj uspjeh postaje jedna apstraktna vrijednost koja se odražava na njihovo mentalno zdravlje i preslikava na sve. Nemaju puno izbora ako nemaju taj prosjek, to im se poručuje: opcija je privatna škola, koju si većina roditelja ne može priuštiti. Većina roditelja s visokim obrazovanjem želi da njihovo dijete ide u gimnaziju. U Zagrebu se osobito stvorio sustav u kojem imate deset gimnazija s istim programom, ali se samo dvije smatraju dobrima - ostale su kao loše i svi žele u te dvije. Potrebna je deelitizacija škola u Zagrebu jer djeca smatraju potpuno normalnim ganjati petice samo da bi upisala jednu od te dvije, kao da ostale ne vrijede', kaže Harjaček.

Predstava 'Pet nula' je, dodaje on, rezultat kolektivnog umjetničkog iskustva jer su shvatili da će tako donijeti više širine, iskustva koje glumci unose u proces, više izravnog, osobnog sadržaja.

'Nismo htjeli stvoriti dramski tekst koji bi pisala samo jedna osoba, jer ne bi bilo te plastičnosti, autentičnosti, već smo krenuli u propitivanja glumaca kako su oni doživjeli svoje školovanje i odrastanje, kako su prošli kroz cijeli taj školski sustav. Stvarali smo konstelacije u kojima smo se bavili socijalnim razlikama između djece, ali i pristupom i doživljajem same škole. Svaki je glumac imao svoje iskustvo, a u procesu se dogodila unutarnja dinamika kada glumci počinju komunicirati kao likovi i svatko od njih preuzima odgovornost za svoj lik', dodaje Harjaček.

Golub napominje da je tekst predstave vrlo hibridan jer je rezultat specifične sinergije koju donose autorski projekti.

'To mu daje dodatnu vrijednost kao konačnom proizvodu. Neke sam dijelove pisala ja, neke redatelj, neki su rezultat glumačkih improvizacija, koje sam naknadno dramaturški uredila; nastao je vrlo organski', dodaje Golub.

Iako je tema predstave škola, na pozornici nema izravnih scena u školskim klupama, nema nastavnika.

'Možda najmanje govorimo o ocjenama, a najviše o svemu onom što proizlazi iz tog pritiska za prosjekom 5,0. Taj pritisak generira, probuđuje u djeci nekad i one najgore osjećaje, potiče ih na oportunizam, zavist, ljubomoru. Škola zatire ono najbolje kod njih i probuđuje ono što je prevladavajuće u svijetu odraslih', dodaje Harjaček.

Ništa se ne bi dogodilo da ukinemo prosjek ocjena

Boris Jokić, psiholog, znanstveni suradnik u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu i jedan od autora kurikularne reforme, napominje da je superodlikaša s prosjekom 5,0 od prvog do osmog razreda osnovne škole u cijeloj Hrvatskoj 4,9 posto, a u Zagrebu 9,4 posto.

'U nekim županijama taj broj je 1,1 posto. Zagreb ima fokus na gimnazije, a u Osijeku je primjerice najteže upisati medicinsku školu. Hrvatska je ovisna o ocjenama, roditelji su najgori ovisnici o ocjenama, o njima ovise kao da su droga. I to nabija stres i pritisak djeci', rekao je za tportal Jokić.

Ništa se, kaže on, ne bi dogodilo da sutra ukinemo prosjek ocjena jer ta brojka ni o kome, zapravo, ništa ne govori.

'Svima bi nam bilo bolje da nema te brojke. Nisu djeca nužno slabija ili nužno jača u smislu znanja ako imaju tu brojku. Ona ne služi ničemu osim tome da održava narcizam roditelja. Zaključna brojčana ocjena mladoj osobi izaziva samo probleme. Bolje bi bilo da do četvrtog osnovne i nema brojčanih ocjena, a da se od petog do osmog ocjena kombinira s vanjskim ispitivanjem. Ocjene bi bile objektivnije, djeca zadovoljnija, a pritisak roditelja puno manji', rekao je Jokić.

U predstavi su, kao uostalom i u stvarnosti, važne socijalne i klasne razlike jer, kako kaže Harjaček, nemaju sva djeca iste mogućnosti i prilike.

'Postoje privilegirana djeca s kojom roditelji mogu raditi doma, djeca čiji roditelji mogu plaćati instrukcije, djeca čiji se roditelji više-manje brinu o svemu, a taj jaz proizvodi ogromne razlike među njima u samom startu. Nemaju svi jednake mogućnosti za kvalitetno obrazovanje i učenje', ističe Harjaček.

Zaštićeniji nego ikad prije, tjeskobniji nego ikad prije

Anksioznost im je, dodaje redatelj, čini se generacijska, a svi žive, za razliku u odraslih, u vremenu u kojem je virtualni prostor izjednačen s realnim, čemu nismo svjedočili do početka stoljeća.

'Djeca su danas daleko zaštićenija nego ikad prije. Dogodio se civilizacijski obrat, velika promjena. O djeci se danas brinemo tako što otklanjamo sve odgovornosti koje moraju imati i ona se više ne prilagođavaju nama, već se odrasli prilagođavaju njima. Lišena su zdrave frustracije, a roditelji rješavaju sve njihove probleme, što proizvodi neku vrstu nezrelosti, nespremnosti da se suoče s realnim svijetom. Zato su djeca toliko anksiozna, tjeskobna, nekompetentna za suočavanje sa stvarnošću', smatra Harjaček.

Promjene koje prate ove generacije ne prati sam školski sustav, od suvremenih oblika komunikacije pa do načina učenja, a sve se to vidi u predstavi.

'Programi su ostali isti kao da su pedesete godine prošlog stoljeća, a generacijske promjene se događaju jako brzo i svaka od njih ima drugačiju percepciju svijeta. Samo škola ostaje ista. Potiče poslušnost umjesto kritičkog mišljenja i traži nekakvu marljivost, a ona nije utemeljena u onom što suvremeni stvarni svijet traži od te djece. Ne uči ih se kako učiti i sve skupa im je nezanimljivo. Najgore je to što se djeca u tom prostoru dosade vrte vođena jedino idejom uspjeha te se gazi preko sadržaja da bi se došlo do tog famoznog prosjeka - sve se vrti oko toga', kaže Harjaček.

U predstavi je naglasak na prijateljstvu, druženju, odnosima među djecom, ljubavi, svemu onom čega kronično nedostaje u hrvatskim učionicama.

'Školska publika već uvelike dolazi i jako su dobro primili predstavu. Djeca potvrđuju da se prepoznaju, a neki su čak i ustvrdili da im predstava nije cringe, kako oni kažu. Mislim da pogađamo sve generacije jer i roditelji reagiraju jako emotivno', kaže Golub.

'Djeca trebaju preuzeti odgovornost za svoje postupke'

Premda je kazalište za djecu danas jako didaktično, 'Put nula' ne docira, nego ulazi u prostore istine, tražeći odgovore na pitanje što je stvarna škola danas, kako se djeca zaista izražavaju i što osjećaju.

'U svijetu u kojem su djeca izgubila izravnu procjenu odnosa uzroka i posljedice, jer roditelji uskaču i gdje trebaju i gdje ne trebaju, htjeli smo pozvati na važnost odgovornosti, važnost komunikacije i važnost iskrenosti. Da nekako osvijestimo koliko je važno preuzeti odgovornost za svoje postupke, i to ne mora biti nužno kazna, nego jasna percepcija onoga što se dogodi ako napravite to i to. Djeca danas nisu svjesna toga i mislim da je to nešto što bismo svi voljeli - da razmisle. Zato u našoj predstavi nakon niza situacija koje u likovima probude najgore osjećaje dolazi do isprika i pomirenja, to toga da se jedno dijete drugom ispriča, da preuzmu odgovornost za svoja djela', zaključuje Harjaček.