Jednog jutra, policija pretresa kuću mlade majke Lidije (Nataša Janjić), u potrazi za robom njenog muža, autentičnog dilera i kriminalca (Goran Hajduković), oca male Dore koja želi da postane kao tata kada poraste. Istog jutra, Ives (Lana Barić) se suočava s nizom incidenata s dementnim ocem (Vojislav Brajović) i susjedima prije odlaska na posao. Na drugom kraju grada, Nataša (Nataša Dorčić), koja je u poodmakloj trudnoći, spašava život nepoznatom mladiću bez ikakve pomoći i podrške svog muža...

Sve tri junakinje naposlejtku zatječemo na istom mjestu – set snimanja sapunice Zatočenici sreće na kojem su zaposlene.
Naslov sapunice mogao bi okarakterizirati čitavu radnju filma. Zbog nimalo slatkih muka s muškarcima, kao i zbog brojnih porodičnih i zdravstvenih problema, junakinje su doslovno zatočenice svojih sudbina, ali će one učiniti sve što je u njihovoj moći da to promijene.
U skladu sa tim koji lik je centralni, film je podijeljen na tri dijela.

Prvi dio prati Ives i njenu borbu sa bolešću oca, prikazanu kroz niz dirljivih scena igrarija oca i kćeri, plesa, jurenja zalutalih golubova, ali i napetih scena suočavanja u kojima kći pokazuje da više ne može izdržati pritisak i preuzimati ulogu majke vlastitom ocu. Većina njenog života van kuće svodi se na ispade u kojima dolaze do izražaja njeni krhki živci, ali kako se ona otkrila kao lik još u prvom pojavljivanju, svaki sljedeći incident koji ona ima sa susjedima, bankarima, kolegama, itekako je suvišan. Umjesto da doprinesu tome da nam junakinja postane draga, ona postaje opterećenje za nas, za razliku od njenog veselog i razigranog oca.

Iako u početku djeluje kao da je glavni lik drugog dijela šminkerka Lidija, rastrojena između problematičnog muža i svog novog ljubavnika, kao vodeća ističe se njena kći Dora koja krivi majku za raspad obitelji, pati za očevim prisutstvom i želi da jednog dana postane nogometni menadžer (iako nikada ne saznajemo zašto). Nasuprot njoj, Lidija koja je imala potencijal snažnog dramskog lika, naposljetku postaje klišeizirani tip majke „grešnice", nesposobne da razumiju vlastito dijete i zbog toga biva nepravedno prezrena i stavljena na stub srama.

U trećem dijelu otkriva se neobičan lik Nataše, najsnažniji od svih u ovoj drami, koja pred porođaj rješava svoje probleme iz prošlosti, sadašnjosti, i postara se za budućnost svoje porodice. Iako veoma interesantan, njen lik je umnogome pretjeran, posebno na početku kada spašava život mladiću koji se kasnije uopće ne pojavljuje u filmu, već služi kao jedan od nadrealnih elemenata priče koji se pojavljuju na nekoliko mjesta u svakom od segmenata i koji posjeduju veću vizualno važnost nego značenjsku. Odnos Nataše i njenog oca, koji ona odlučuje riješiti, djeluje nasilno uvezan u priču sa ciljem da nju prikaže kao proračunatu osobu. Naime, ona ocu pruža oproštaj, ali ne i ruku kada on želi bliži kontakt sa svojom kćerkom.

Također, čitav prvi segment u kom pratimo Ives i njenog oca podjednako je nevješto uvezan i može se promatrati kao zaseban film. Interakcija Ives s ostalim, mnogobrojnim likovima, djeluju usiljeno i neuvjerljivo.

Ono što je dramski možda najintrigantnije, jeste razvoj odnosa trudne Nataše i Filipa, sina njenog muža Marjana, koji u njoj pronalazi emotivnu podršku kakvu nikada nije imao. Njihov odnos nas iznenađuje i zavodi sve do samog kraja ove priče, ili jednog od njih.
Naime, redateljica je u želji da zaokruži svaku priču naginjala tome da ubaci nekoliko razrješenja jednog sukoba, zbog čega dolazi do razvodnjavanja radnje te film traje makar za trećinu duže nego što bi dramska struktura zahtijevala. Usprkos snazi pojedinih scena, u kojem patnja, strasti i iznevjerena očekivanja likova izviru na maestralan način, zahvaljujući izrazitom talentu redateljice da vodi pravu emociju, kao i prirodnom i snažnom izvođenju talentiranih glumaca, mnoge od njih nemaju nikakvu motivaciju da budu u filmu.
Također, preslikavanje melodramskog sižea filma na televizijsku seriju čije snimanje pratimo, predstavlja pleonazam koji se lako mogao izbjeći.

Iako je jasno da redateljica posjeduje evidentan talent, ono što bi morala naučiti jeste da je ponekad manje – više. Da je drame bilo manje, postigla bi se jača dramatičnost priče i znatno bolji efekt. Ovako film „Ti mene nosiš", zbog nedostatka konkretiziranja dramske strukture, samog scenarija i fokusiranja na izabranu temu, umjesto da vješto poentira, teži tome da ponese što više tema, likova, emocija i vremena.