'Kapitalizam i shizofrenija' glasovito je djelo suvremene filozofije, magnum opus nastao u suradnji filozofa Gillesa Deleuzea (1925. – 1995.) i psihijatra Felixa Guattarija (1930. - 1992.), knjiga koja je izazvala brojne polemike, proglašavana naizmjenično pretencioznom besmislicom ili kapitalnim filozofskim štivom koje nije za one niske inteligencije. 'Kapitalizam i shizofrenija' sastoji se od dva dijela, 'Anti-edipa' i 'Tisuću platoa', a potonji je nedavno objavljen u Hrvatskoj.

Na ovaj hvalevrijedan izdavački pothvat odlučio se Ivan Sršen iz Sandorfa u suradnji s Mizantropom, dok je ogromni posao prijevoda preuzeo Marko Gregorić. Očekuje se da će na proljeće sljedeće godine biti objavljen i 'Anti-edip', tako da će cijeli 'Kapitalizam i shizofrenija', više od tri desetljeća nakon objave u Francuskoj, biti dostupan i na hrvatskom jeziku. 'Tisuću platoa' urednički potpisuje tim od četvero iskusnih majstora zanata, a to su Slavko Amulić, Ana Grbac, Boris Gunjević i Ivan Sršen, što svjedoči o tome koliki je posao bio pripremiti ključno djelo Deleuzea i Guattariju za hrvatsku publiku.

'Tisuću platoa' sastoji se od 588 stranica gusto tiskanog filozofskog teksta, pisanog kompleksnim diskursom koji od čitatelja traži duboku koncentraciju. O tome što se zapravo krije u tekstu Deleuzea i Guattarija, pitali smo profesoricu filozofije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Nadeždu Čačinović te prevoditelja knjige Marka Gregovića.

Što je zapravo 'Kapitalizam i shizofrenija' Deleuzea i Guattarija, koja je važnost toga djela u suvremenoj filozofiji, pitamo filozofkinju Čačinović. 'Filozofija se razvija na samo njoj svojstven način. Njezini uvidi nisu kumulativni, a povijesno udaljeni radovi ne stavljaju se izvan snage kasnijim uvidima. Osim toga ostaju vezani uz autora: čak i kategorički imperativ ostaje Kantov kategorički imperativ. U gruboj podjeli: filozofi rade dvije stvari: kao prvo pronalaze najbolje načine provjeravanja tvrdnji i mišljenja o mišljenju. Kao drugo stvaraju nove pojmove, nove probleme, novi rječnik. U suradnji Gillesa Deleuzea i Felixa Guattarija, filozofa i psihijatra, nastala su djela ove potonje vrste, novi problemi i novo pojmovlje koji su duboko obilježili suvremenu filozofiju. Proširili su i područje za izvođenje prve zadaće filozofije: analize. Njihov je pristup tzv. radikalna horizontalnost, odbijanje hijerarhijskoga mišljenja te time nastoje misliti procese: formiranje, tjelesnost, mašine, a prije svega žudnju kao socijalnu žudnju. U metaforičkoj redukciji: ne koriste paradigmu drveta s dubokim korijenima i visokom krošnjom, već paradigmu rizoma', objašnjava Nadežda Čačinović.

Ona napominje i da je zanimljiv stav Deleuzea i Guattarija prema Freudu i Marxu: 'Što se tiče Freuda, odbacuju ideju izvorne traume ('Edipa') i represije. Žudnja, smatraju, uvijek je u pokretu, a ne zasnovana negativno, na nekom nedostatku pa tako i nije nešto što se može uklopiti u jednostavnu shemu klasne borbe - pa ni njihova metafora o nesvjesnom kao radniku. Ipak, Freudovo i Marxovo pojmovlje ono je kojim započinju svoj rad. Freudova ekonomija žudnje na pozadini Marxa.'

Može li se nešto od onoga o čemu pišu Deleuze i Guattari u 'Tisuću primijeniti ili barem primijetiti u hrvatskoj stvarnosti? 'Čitanje te knjige pomoć je u otkrivanju: na primjer toga kako nastaje učinka 'stvarnost', a posebno što se uopće događa pisanjem, gdje djeluje knjiga. U nekoliko riječi nije moguće opisati bogatstvo distinkcija kojima nas uči: na primjer razlici između filijacije i evolucije. Ne mislim, međutim, da bismo je trebali prevoditi u ovdje i sada potreban politički program, osim možda u smislu u kojemu je Foucault 'Anti-Edipa' nazvao 'uvodom u ne-fašističko mišljenje'', odgovara Čačinović.

Deleuze i Guattari jedan su od rijetkih filozofskih dueta. Kako to da je njihova suradnja bila tako uspješna, ako se uzme u obzir da je filozofija – unatoč pokretima – disciplina individualaca i samotnjaka? Za Nadežu Čačinović zajedničko pisanje Deleuzea i Guattarija bilo je 'aktivistički poduhvat', 'kada intenzitet pisanja, koje ne želi biti samo to, zahvati autore'. 'Uostalom, kao što pišu u knjizi, svatko od njih je zapravo nekoliko njih i svi su oni u zajedničkom poduhvatu', poentira Čačinović.

Najmukotrpniji posao oko hrvatskog izdanja 'Tisuću platoa' imao je prevoditelj Marko Gregorić, koji ističe da bi jezik te knjige 'mogao sam biti zaseban i zahvalan predmet istraživanja'.

Navodi dva razloga: 'Prvi razlog jest činjenica da se taj jezik sastoji, tako reći, od mnoštva različitih jezika, koji svi na neki način čuvaju svoju autonomnost i svoju posebnost. Ključni koncept mnogostrukosti ('multiplicité') bitno je – kao što se potanko pokazuje u 4. 'platou' (Postulati lingvistike) – jezično određen. S konačnim nestankom svakog središnjeg 'transcendentnog označitelja' (što je postulat svake struje mišljenja koja se može označiti kao 'postmodernistička' – a ona Deleuzea i Guattarija svakako spada u tu kategoriju), 'riječi kao naredbe', preostaje samo more nesvedivih, heterogenih, nedominantnih, singularnih znakova lišenih značenja što se spajaju isključivo 'rizomski', odnosno izvan svake hijerarhije i svake semantičke centralizacije-unifikacije sadržane već i u samoj koncepciji 'gramatičnosti' kao norme (što je kritika Chomskog). U tom pogledu, autori se više puta pozivaju na Proustovu opasku da je svako remek-djelo napisano na nekoj vrsti stranog jezika – no pritom objašnjavaju da se ta višejezičnost postiže samo unutar jednog jezika, njegovom degramatizacijom ili 'neprekidnom varijacijom' jezičnih varijabli (umjesto njihovom standardizacijom), kojom 'stil postaje jezik' (vidi TP, hrv. izd., str. 112-113). Jezik 'Tisuću platoa' jest dakle ponajprije stil, proces neprekidne varijacije pomoću kojeg se jezik otvara mnogostrukostima koje dovode u pitanje njegovo konstitutivno jedinstvo, njegov totalitet, ne razarajući ga na dadaistički način, već proizvodeći 'jezik u jeziku' (str. 111).

Drugi i s ovime povezani razlog (bez kojeg nije ni shvatljiv, jer je njegovom izravnom posljedicom) te jezične fascinacije i jezične ne-običnosti, pa onda i zahtjevnosti za prevoditelja, jest vrlo specifična terminologija kojom se autori koriste, odnosno, bilo bi vjerojatno preciznije reći, specifičan način uporabe čitavog niza disparatnih termina posve različitih provenijencija. Jer ustvari, činjenica jest da usprkos rijetkim primjerima izričite terminološke inovacije – kao što je, primjerice, kovanje riječi 'visagéité' (u našem prijevodu 'lîkost') – u 'Tisuću platoa', kao ni u prijašnjim i jezički manje odvažnim Deleuzeovim djelima, gotovo da ne nalazimo neologizme. Većina na taj način izazovnih ili 'prijepornih' riječi ili izraza u TP termini su preuzeti (ili čak istrgnuti) iz drugih disciplina (osobito iz biologije, arhitekture, matematike i strojarstva) te podvrgnuti uporabama u posve drukčijim kontekstima i 'jezičnim igrama', dovedeni u vezu s terminima s kojima nikad prije nisu bili povezani, u nečuvenim varijacijama te na taj način pretvoreni u inovativne i djelatne koncepte. Taj je aspekt jezika Deleuzea i Guattarija posve ključan, jer jedino on objašnjava temeljno, moglo bi se čak reći metafizičko poimanje filozofa, bez kojeg njihov diskurs nužno pada (kao što je često padao i još pada) pod optužbu za 'jezični opskurantizam': naime, poimanje filozofa kao izumitelja i stvaratelja koncepata (kao što je, komplementarno, umjetnik izumitelj i stvaratelj 'percepata'). Da bi se drukčije mislilo, potrebno je u prvom redu drukčije govoriti, izumijevati nove načine izražavanja, stvarati nova oruđa mišljenja, to jest nove koncepte. Kao što je jednom prilikom ustvrdio Paul Virilio (koji je ujedno i najcitiraniji autor u 'TP-u'), Deleuze jednostavno nije mogao drukčije pisati s obzirom na ono što je želio reći, jer to što je želio reći izlazi iz utvrđenih okvira svih uvriježenih, okamenjenih, standardiziranih i dominantnih diskursa.'

Poteškoće i izazovi za prevoditelja 'Tisuću platoa' stoga nisu prvenstveno terminološki, premda i njih ima u izobilju, kaže Gregorić, već se prije tiču onoga kako stvoriti, u drugom jeziku, uvjete i kontekste u kojima će određena riječ ili izraz moći funkcionirati na toliko drukčiji način. Odatle među ostalim i potreba za brojnim tumačenjima u bilješkama – potreba koju su vrsni redaktori prijevoda i urednici knjige odmah uvidjeli. U vezi s time moram naglasiti (kao dio odgovora na vaše pitanje o vremenu potrebnom za takvu vrstu prijevoda) da je prijevod 'Tisuću platoa' bio uvelike 'kolektivni rad', odnosno rad u kojem je od samog početka aktivno sudjelovalo više osoba, uključujući urednika i izdavača knjige te još nekolicinu stručnjaka, među kojima valja osobito istaknuti Borisa Gunjevića, sada predavača na Cambridgeu, koji je bio i drugi glavni inicijator projekta; prvi je bio urednik biblioteke 'Mizantrop' Slavko Amulić. Zbog tih iznimno povoljnih okolnosti za dovršenje prijevoda trebalo nam je samo nešto više od dvije godine.

Za usporedbu: kineskom prevoditelju, sveučilišnom profesoru, trebalo je tri godine za prijevod 'Tisuću platoa', s tim da je bio primoran privremeno ostaviti sve dužnosti na fakultetu i potpuno se posvetiti prevođenju.

Uh! Marku Gregoriću je za snalaženje u svijetu Deleuzea i Guattarija trebalo i veliko opće znanje iz filozofije, ali i šire: 'Nedvojbeno je da prevođenje takvog djela zahtijeva i stanovit, nešto viši stupanj filozofijske naobrazbe, ali i više od toga – zahtijeva se i određeno poznavanje, gdjekad dosta solidno, nefilozofskih izvora i nadahnuća Deleuzeove i Guattarijeve misli, osobito onih književnih (Kafka, Proust, Kleist, Artaud, nadrealistički pjesnici, američki romanopisci), ali i glazbenih (Messiaen, Boulez) te slikarskih (Klee, Kandinski, nadrealisti, Bauhaus). O psihoanalizi (osobito Lacanovoj) da ne govorimo.'