Djelo je to koje je nastajalo puna tri desetljeća, a autor je kroz to vrijeme objavio knjige koje su temelj ovome izdanju, 'Povijest Jugoslavije između 1918. i 1991. godine', te razne publikacije o raskolu između Tita i Staljina 1948. i 1949.

Sve to uz brojna istraživanja u stranim i domaćim arhivima prezentirano je na 712 stranica lako čitljiva i zanimljiva teksta s dodatkom poznatih i manje poznatih fotografija. Potpun pregled Titove ratne, političke i državničke karijere je znanstvenički proviđen i potpuno ohlađen od uobičajenih subjektivnih pretjerivanja u pohvalama i pokudama nedvojbeno najznačajnijeg vladara u Južnih Slavena u 20. stoljeću.

Dr. Jože Pirjevec u smirenu, uvjerljivu tonu raspliće životnu nit Titovu i ilustrira je nekim poznatim, ali i sasvim nepoznatim detaljima iz Brozova javnoga i privatnog života. Ta ilustracijska mjesta ocrtavaju njegov politički i ljudski profil iz raznoraznih rakursa.

Tako za potrebe KGB-a sovjetski rezident u Beogradu u doba Informbiroa Savelij V. Burtakov za Orla (šifra za Tita) izvještava sljedeće: 'Pored njegovih pozitivnih osobina – popularnosti, lijepoga izgleda, izražajnoga lica, duhovitosti i čvrste volje – ORLA krase i sljedeće negativne karakteristike: žudnja za vlašću, pomanjkanje poniznosti, arogancija i neiskrenost. O sebi misli da je apsolutni autoritet, voli potpuno pokoravanje, ne sviđaju mu se promjena mišljenja i kritika njegovih zapovijedi; razdražljiv je, gnjevnoga karaktera i otresit, voli se hvaliti.'

Ta karakterizacija sovjetskoga špijuna, bez obzira na svrhu takvoga profiliranja, pokazat će se u daljnjem toku razvoja Titove ličnosti poprilično preciznim krokijem. O drugom, negativnom dijelu ocjene sovjetskog obavještajca potvrđuje primjerom anegdota o Titovoj reakciji na tekst Rezolucije Informbiroa koji je dobio na teleprinter, tadašnje nove tehničko čudo.

Za vrijeme čitanja navodno je šakom lupio o stol i krepko opsovao Staljina. Sljedeće je noći živce smirivao tako što je uzeo pušku i u jezercu dvorskoga parka ustrijelio sve žabe koje mu svojim kreketanjem nisu dale spavati. Koliko god je smiješan taj primjer kada veliki vođa puškom istrebljuje žabe, toliko je to i tipična ilustracija za spisateljski diskurs Jože Pirjevca.

On se ne libi svaki naoko možda i nevažan, zabavan detalj unijeti u svoje veoma ozbiljno publicističko djelo, pa makar morao dodati i riječcu 'navodno' ili 'širile su se glasine' kada nešto ne preuzima iz sasvim provjerljiva izvora. Uopće živopisni detalji, delikatni počesto, pogotovu kada je riječ o Titovu hedonizmu, strasnoj opsjednutosti primjerice lovom, autor nikada ne propušta zapisati i opisati.

Bilježi tako kako je Tito, potkraj 1945, iako su ga mučili reumatski bolovi, kada je kriza oko Trsta dosegla vrhunce te su Talijani rovarili protiv sporazuma o vojnoj suradnji između Jugoslavije, Grčke i Turske, a istodobno se javio i Milovan Đilas heretičkim člancima u Borbi, bio na Brdu kod Kranja usredotočen u mislima prije svega na golemoga kozoroga na triglavskim padinama jer ga je unatoč svim aktualnim državničkim brigama svakako htio ustrijeliti, i to već četiri godine.

Posebna četiri poglavlja knjige posvećena su njegovu veoma složenu odnosu sa suborcima i kasnijim važnim pobočnicima poput Edvarda Kardelja, Milovana Đilasa Aleksandra Rankovića, ali i s mlađim lavovima, što se prvenstveno odnosi na srpske, hrvatske, slovenske, bosanske i makedonske političare liberalnoga ili konzervativnoga političkoga svjetonazora, uz čiju je pomoć Tito vodio unutarnju i vanjsku politiku.

Pritom su nemalu ulogu u njegovu životu i djelu imale žene, a ponajviše Jovanka Broz. Od lika ljepotice manekenskoga stasa do pozamašne matrone Tito je bio zaljubljen u nju više negoli u sve ne mnogobrojne bivše partnerice i supruge, tako da mu je veoma teško palo kada ju je, pod starost kada je već u papučama morao bježati od njenih napada, ipak morao izolirati, i to zbog njezine nezajažljive volje za vlašću.

U krucijalnim poglavljima o razilaženjima i sukobima s najbližim suradnicima između Tita i drugova otkriva se da je on u svojim najbližima imao, zapravo, organe proširenja energija svojih liderskih velemoći – Kardelj je cijelo vrijeme teoretizirao politiku koju je maršal vodio, mladi Đilas je Titu bio ono što bi u danas u nogometu nazvali fantazist.

Za sebe je kasnije, kao prvi poznati disident titovske Jugoslavije, zapisao da je početna ideja o samoupravljanju bila njegova jer je bio mišljenja da treba 'sistem pojednostaviti tako da se sve prepusti radnicima u tvornicama, a mi samo da ubiremo porez.'

Rankoviću pak, koji je Titu bio produžetak za ama baš sve organizacijske poslove, prvi predestinirani nasljednik, onda kada se samo pokušao usprotiviti reformama, kada je od velmože policijske represije postao katalizator srbijanskoga nezadovoljstva politikom, kad je osjetio da je ostao sam u sukobu s Titom, pedantno bilježi autor, počele su ruke vidljivo drhtati i propio se prije nego što je maknut.

Tada je postalo jasno da za kogagod se počne govoriti da će naslijediti Tita da automatski propada. To je sve išlo do Mike Tripala sedamdesetih koji nije htio prihvatiti Titovu ideju da ga on jednom naslijedi, ali svejedno je maknut kada je došlo vrijeme za to.

Tito, dakle, nije nikada bio milostiv ni prema najvjernijim suradnicima čim bi osjetio da mu mogu postati konkurentni na mjestu apsolutnoga vladara. Ali i u tome je bio složena osobnost kao i u svemu, s mnogo pozitivnih i negativnih strana, tako da se ponekad, iščitavajući tih 712 stranica o Titu i drugovima, ne može lako reći prevladava li u njegovu liku važne historijske ličnosti pozitivno ili negativno viđenje.

Autor najvažnijim pozitivnim stranama Titove povijesne ličnosti smatra njegovo podizanje antifašističkoga ustanka i djelovanje u Narodnooslobodilačkoj borbi, zatim pobjedu u sukobu sa Staljinom koja je od sudbinskoga značaja za sve narode iz ovoga dijela svijeta i to su postignuća velikoga državnika, posebice nakon što patentira nesvrstanost kao svjetski pokret te tako postaje ličnost svjetskih dimenzija.

Velika se njegova pozitivnost ogleda u tome što je građanima Jugoslavije 'otvorio granice'. U Titove negativnosti pak Pirjevec bilježi kalvarijske progone poslije rata, mučilište i mnogih nevinih na Golom otoku te okrutne obračune s drugovima, među kojima je Andrija Hebrang možda najveća žrtva.

Sve u svemu, kako je napisao u nadahnutu i uputnu predgovoru ovoj knjizi prof. dr. sc. Tvrtko Jakovina - Tito se ne može svesti samo na zločine, a ni samo na glamur. Valja još reći da i Titu sklon i nesklon čitatelj mora uočiti da je autorova znanstvenička discipliniranost i publicistička umješnost iznjedrila vrijedno štivo kompendijskoga dosega i iznimno objektivističkoga pristupa. Rekli bi stari Latini: Sine ira et studio.