Gostovanje Slavoja Žižeka u Zagrebu uvijek je kulturni događaj, a tako je bilo i sinoć na 'Filozofskom teatru' Srećka Horvata. Pred zagrebačkim HNK-om ispunjenim publikom, Žižek je govorio o Antigoni, filmovima i politici te se Horvatu često obraćao kao 'dragom Staljinu'. Riječ je o tipičnom žižekovskom nastupu, što znači da ga je vrijedilo vidjeti
'Filozofski teatar' u zagrebačkom HNK dočekao je svojeg trećeg gosta, slovenskog filozofa svjetskog glasa Slavoja Žižeka, kao konačnu potvrdu da je riječ o programu europske kulturne razine. Publika je ispunila HNK u očekivanju 'najdražeg gosta', koji ni ovoga puta nije razočarao, nudeći zanimljive uvide u Holokaust i filmove, te napose Antigonu, čiju verziju Žižek upravo piše.
Istovremeno je Žižek bio standardno duhovit, obraćajući se Srećku Horvatu kao Staljinu koji ga pokušava uvesti u dogovorene vremenske okvire, te je sinoćnji 'Filozofski teatar' izgledao i spontano (koliko god Žižek tvrdio da je isto nemoguće) i planirano, kao da se može dogoditi bilo što, iako se dogodilo samo ono na što se u Zagrebu već naviklo – dobar Žižekov nastup.
Sve je započelo ukazivanjem Žižeka i Horvata u jednoj loži, poput filozofskih Statlera i Waldorfa, koji su započeli razgovor aktualnim pitanjima, među kojima je bila i drama oko satiričkog časopisa Charlie Hebdo. Žižek je uskoro skrenuo u priču o filmovima koji tematiziraju Holokaust, među kojima je najviše kritike imao za Oscarom nagrađeni 'Život je lijep' Roberta Benignija. Prema Žižeku, film je mogao biti mnogo bolji da se pred kraj ispostavilo da je i dječak u tom filmu svjestan užasa nacističkih konclogora te da zapravo ne vjeruje u igre koje mu otac prezentira kao način nošenja s tom smrtonosnom situacijom, ali na njih pristaje kako bi olakšao ocu njegovu tragediju.
U svojem višedijelnom izlaganju, uokvirenom dvama razgovorima s Horvatom, Žižek se dohvatio i mučne teme nasilja nad ženama, koje smatra ritualnim i teatralnim, pa je naveo primjere masovnih brutalnih ubojstava u meksičkom gradu Juarezu ili kanadskom Vancouveru. 'U oba slučaja policija reagira jednako te apsolutno ignorira društvenu razinu, a bavi se obiteljskim odnosima. Tragično u tome jest što je sve to teatar užasa, a teatar je prisutan i u svakom konclogoru, pogledajte samo što je bilo u Auschwitzu', rekao je Žižek, koji se vjerojatno nije sjetio i hrvatskih tlapnji o izvođenju 'Male Floramye' u Jasenovcu.
Odmah se nakon toga Žižek otkrio kao ne baš uspješan praktični psihoanalitičar ('Tko bi meni došao na psihoanalizu, totalno je lud!') nakon čega se požalio da u nedavnom filmu o Jamesu Bondu nije bilo seksa, a onda je došao do Alaina Badioua i njegove 'Pohvale ljubavi'.
Drugi dio 'Filozofskog teatra' započeo je premještanjem Žižeka na pozornicu HNK, uz odgovarajuće atmosferičan soundtrack žamora kazališne publike. Žižek je otkrio svoj pristup pisanju Antigone, koja u njegovoj verziji ima (najmanje?) tri istine – Antigoninu, Kreontovu i istinu kora, koji kod Žižeka postaje narod s revolucionarnim tendencijama. Sve to je, naravno, samo odskočna daska za jazz filozofiranje koje je uključivalo analizu Wagnerovih 'Tristana i Izolde', spominjanje šund romana koji tematiziraju početke kršćanstva, oštru kritiku popularnih filmova o Isusu (napose onih Franca Zeffirellija i Mela Gibsona)...
'Istina nije u linearnoj naraciji, nego sve verzije zajedno daju istinu. To mene fascinira kod Antigone, bez obzira na to što su moje simpatije na jednoj od tri strane. Istina nastaje tek kad se sva tri fragmenta uzmu zajedno. To pokušavam napraviti sa svojom verzijom Antigone', objasnio je Žižek.
Uvijek je teško prepričati čega se Žižek svega dohvati u svojim predavanjima, a u zagrebačkom HNK tu je još bilo diskursa o političkoj alternativi, važnosti kazališta i kako je moguće da jedna laž otkrije veću istinu itd. Spomenut je i Thomas Piketty, čije ideje su opisane utopijskim upravo zato što predlaže kako poboljšati aktualni kapitalistički sustav. 'To što on predlaže, dakle uvođenje globalnog poreza, bilo bi moguće samo ako smo već pobijedili', konstatirao je Žižek.
U svojem prepoznatljivom stilu Žižek se osvrnuo i na posao karikaturista. Kao poklon je dobio karikaturu samoga sebe, crtača Marija Jurjevića, te je ironično izjavio da autor zaslužuje 'dvije godine prisilnog rada'. Bilo je riječi i o kapitalizmu, naravno, te je gostovanje Slavoja Žižeka - kada se sve zbroji - itekako ispunilo očekivanja i potvrdilo 'Filozofski teatar' kao odličan novi program zagrebačkog HNK.
