Jutra u Muzeju suvremenu umjetnosti, pogotovo na radni dan, nisu prometna. Tako je bilo i jučer, na dan otvorenja izložbe korejsko-američkog vizionara Nama Junea Paika (1932.-2006.) - koji se smatra osnivačem video arta - kada su se na predotvorenju okupila tek dva-tri novinara.

Izložba, koja je podijeljena u pet tematskih cjelina, pripremala se od 2017. godine i sada je konačno spremna za zagrebačku publiku. Okosnicu kustoske koncepcije čine izložena ključna Paikova djela, dok je njezina nadopuna sastavljena od radova danas regionalnih, tada jugoslavenskih umjetnika, rođenih između 1945. i 1955. godine, odnosno baby boomera, na koje je izravno ili posredno utjecao Paik. Izabrani su umjetnici isprva, u sedamdesetima, bili vezani uz konstruktivizam i konceptualnu umjetnost, a u osamdesetima se događa njihova tranzicija u čisti media art.

"Mi smo o njemu prvo čuli. I onda je do nas došla tehnologija. Dakle, došao je onaj portabl-video. Tako da smo na neki način, preko činjenice da se on počeo baviti videom kao umjetnik, i te tehnologije koja je došla do nas, povezali te dvije stvari. Još u tom trenutku mi, de facto, nismo puno vidjeli njegovih radova", prisjetio se naš pionir konceptualne umjetnosti Dalibor Martinis svojih ranih umjetničkih dana kada su protagonisti jugoslavenske konceptualne scene sa zanimanjem pratili trendove "preko bare".

Martinis je s nama podijelio i jednu anegdotu: "Negdje u to doba smo Sanja Iveković i ja bili u New Yorku. To je bilo vrijeme kad se održavala velika retrospektiva njegove umjetnosti, mislim u MOMA-i ili u Whitneyu, više se ne sjećam točno. Mi smo ga preko Muzeja zamolili za intervju za Hrvatsku televiziju. Imao sam ja samo onu svoju amatersku, malu videokameru. Međutim, on je bio vrlo srdačan i otvoren. I nekompliciran čovjek. Pristao je i mi smo intervju napravili dok je on ručao u kantini od Muzeja. Na kraju nije, naravno, ništa uspio pojesti jer je razgovarao s nama."

No, tko je bio Paik? Rođen u današnjoj Južnoj Koreji, školovan u Japanu i profesionalno ostvaren u Europi i SAD-u, bio je među prvim umjetnicima, a možda i prvi, koji su demonstrirali dubinsko razumijevanje za revolucionarne implikacije upotrebe videotehnologija na društvo, pa tako i umjetnost. Najviše su ga zanimali fenomeni televizije i videa, a u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća osmislio je i termin "elektronička super-autocesta" (electronic superhighway), koji opisuje otvorenu i besplatnu mrežu s globalnom recepcijom i protiv medijskih monopola kojima, nažalost, svjedočimo i danas. Tom je konceptu Paik posvetio i poznati svoj umjetnički rad "Electronic Superhighway: Continental U.S., Alaska, Hawaii" iz 1995. godine, koji se sastoji od 336 televizora, 50 DVD playera, gomile kabela i raznobojnih neonskih cijevi... Tim je svojim radom Paik, zapravo, još prije gotovo 30 godina prepoznao potencijal za suradnju ljudi iz svih dijelova svijeta putem medija, znajući kako će oni u potpunosti promijeniti naše živote. Naime, prema njegovoj tezi - na koju su se kasnije referirali i mediološki studiji - u eri TV-a ranije disperzirana društva i nacije tehnološkim napretkom prolaze kroz homogenizirajuće procese, a razlike između nacija i običaja nestaju... To se samo pojačalo i pojavom interneta, novih medija te globalne decentralizirane komunikacije. “Otac video umjetnosti” tvrdio je, dakle, da elektronička komunikacija, a ne prijevoz, ujedinjuje moderni svijet. I nije - kako danas znamo - bio daleko od istine. Paik je, na neki način, svojim umjetničkim radom predvidio internet i koncept "globalnog sela" o kojemu su kasnije pisali mnogi.

Zanimljiv je i način na koji se dosjetio koncepta "elektroničke super-autoceste". Naime, on je bio stigao u Sjedinjene Države 1964. godine, kada je sustav međudržavnih autocesta bio star samo devet godina. I upravo je taj sustav klasičnih automobilskih autocesta inspirirao njegove ideje te instalaciju iz 1995. godine kojom će definirati pogled na jedno novo društvo u stvaranju.

Lucidnim objedinjavanjem raznolikih, kompleksnih, udaljenih kulturoloških fenomena u svojoj umjetničkoj praksi, Paik je donio globalnu i hibridnu perspektivu umjetničke prakse te je nadahnuo mnoštvo drugih umjetnika iz raznih dijelova Azije i zapadnog svijeta.

"Bio je čovjek koji je živio najprije u Aziji, potom u Europi pa onda u Americi. Znači, živio je na tri kontinenta. Tako da je njegova autoetnografija sama po sebi globalna. I u to se uklapa, dosta dobro, zen ili budizam u generalnom smislu, zato što je u vrijeme kad je došao u Europu i Ameriku, u šezdesetim godinama, budizam, među intelektualcima i umjetnicima, postao jedna nova religija na koju dosta ljudi ili prešlo u smislu vjeroispovijesti ili su je koristili u nekom svom umjetničkom prosedeu. Tako da je tu dosta značajan John Cage, koji je baš bio otvoreni budist, i cijela linija od Allena Ginsberga i ostalih pjesnika pa do suvremenih europskih muzičara", pojasnio je Dan Oki.

Među izloženim radovima ističe se "TV Buddha" iz 1974. godine. "Ono što je specifično kod instalacije, koja je klasični rad medijske umjetnosti, je da imamo situaciju u kojoj Buda gleda u televiziju, a na televiziji je on sam. Znači, to je jedna klasična meditativna slika koja jako puno govori o prirodi medija televizije, jer televizija je medij koji je užasno imerzivan, na način da može jako puno pažnje uzeti od onog koji gleda i može provesti jako puno vremena gledajući u televiziju, na način na koji su nekad ljudi provodili vrijeme gledajući, recimo, u vatru. Zato što su ti kognitivni procesi relativno slični. Tako je, recimo, nizozemski umjetnik Jan Dibbets 1969. na njemačkoj WDR televiziji, koja je prenosila videoumjetnost, stavio jedno ognjište koje se vrtilo iza službenog programa, sve do ujutro, dok ne bi počeo novi program. Tako da su oni koji bi prestali gledati televiziju mogli dalje kontinuirano gledati, zapravo, vatru", dodaje Oki.

Zaključno, upitan o značaju izložbe za grad poput Zagreba, Martinis je rekao: "Ja mislim da ova izložba puno znači gradu. Ne mogu reći što će ona značiti za publiku, jer kod nas to možda i nije nešto što bi generalna publika povezivala s umjetnošću, ali mislim da je ustvari prilično nevjerojatno da se neki od njegovih ključnih radova, kao što je onaj TV Buddha, recimo, pojave u Zagrebu na izložbi. I mislim da je dobra ideja što je kolega Oki povezao to s umjetnicima iz ove regije, ne samo Zagreba i Hrvatske, tako da se vidi da je taj njegov pečat ostavio traga i da se tu stvorila jedna scena koja je poslije i samostalno bila u stanju postojati.“

Izložba Paikovih radova i kreativnih procesa u MSU Zagreb regionalnoj će publici, dakle, prikazati njegove radove i mapirati specifične paralelne prakse umjetnika iz Hrvatske, Srbije i Slovenije. Tako će se kroz izložbu promišljati određeni aspekti medijske umjetnosti od 1960- ih do 1990-ih. Izložba je podijeljena u više diskurzivnih cjelina, u skladu s različitim temama koje su prožimale Nam June Paikovu umjetnost.

Umjetnici: Nam June Paik, Marina Abramović, Vladimir Bonačić, John Cage, Ivo Deković, Nuša i Srečo Dragan, Silvio Foretić, Ivan Ladislav Galeta, Sanja Iveković, Nada Kolundžija, Katalin Ladik, Miodrag Lazarev Pashu, George Maciunas, Dalibor Martinis, Charlotte Moorman, Vladimir Petek, Vladan Radovanović, Miroslav Miša Savić, Aleksandar Srnec, Goran Trbuljak, Andrej Zdravič

Kustosi/ce izložbe su: Sooyoung Lee, Olga Majcen Linn, Martina Munivrana i Dan Oki.

Izložba ostaje otvorena otvorena do 28. veljače 2023.