U digitalnom svijetu koji se pretvorio u globalno selo teško je sačuvati tajne pa i one koje se tiču književnosti. Primjerice, nije dugo trebalo da se sazna kako su krimići objavljeni pod imenom Robert Galbraith koji prate avanture istražitelja Cormorana Strikea zapravo nastali iz pera megapopularne J. K. Rowling te da je spomenuti Galbraith zapravo tek nom de plume. Čini se kako su prošla vremena kada je bilo moguće sačuvati svoju anonimnost iza literarnog pseudonima što je još prije stotinjak godina manje-više uspjelo B. Travenu, misterioznom autoru 'Blaga Sierre Madre' i drugih hitova koji su opisivali surov život u Južnoj Americi početkom 20. stoljeća.

Danas bi vjerojatno odavno na internet iscurila elektronička pošta koja razotkriva Travenov pravi identitet pa je zato još i veće čudo što je kroz nekoliko desetljeća Elena Ferrante uspjela sačuvati svoju privatnost i pravo ime od radoznale javnosti. Jedino što o njoj znamo su hvaljeni romani o prijateljstvu Elene Greco i Raffaelle Cerullo te povremeni intervjui koje pisanim putem daje za jedan medij iz države u kojoj se objavi prijevod njezina romana i koji se većinom bave pisanjem i književnošću. Unatoč tome ili baš zbog toga, Elena Ferrante je ove godine imenovana jednom od sto najutjecajnijih ljudi na svijetu u izboru poznatog američkog tjednika Time jer njezine knjige - koje Ferrante smatra jednim velikim romanom koji izlazi u više tomova - nikoga ne ostavljaju ravnodušnim, a često izazivaju i opsesivno obožavanje.

Ono oko čega se svi slažu jest da je Ferrante iz Napulja te da u njemu i živi što je i sama autorica potvrdila u nekoliko intervjua. Ovaj je grad ključno mjesto radnje za romane Elene Ferrante, a napuljski mentalitet, običaji i pravila značajno u priči romana utječu na sudbine dviju prijateljica. Prva knjiga pod pseudonimom Elena Ferrante objavljena je 1992. godine, a u međuvremenu su snimljena i dva filma po romanima ove spisateljice, no međunarodni je fenomen Ferrante postala tek prije nekoliko godina kada su konačno četiri romana o Eleni i Raffaelli prevedena na engleski jezik, za što je zaslužna Ann Goldstein. Ferrante je godinama polako sakupljala obožavatelje diljem svijeta, dok se u Italiji žestoko spekuliralo o tome tko se zapravo krije iza pseudonima.

Jednu je teoriju ponudio romanopisac i profesor psihologije na Sveučilištu u Pizi Marco Santagata koji je detaljno analizirao 'Napuljske romane' i zaključio kako je autorica morala neko vrijeme živjeti u Pisi, ali da se odselila oko 1966. godine. Usporedio je onda koje su žene iz Napulja studirale u Pisi te je došao do zaključka kako je Elena Ferrante zapravo napuljska profesorica Marcella Marmo koja je zanijekala Santagatovu teoriju. To je učinio i talijanski nakladnik Elene Ferrante, tako da misterij spisateljičinog pravog identiteta i dalje nije uvjerljivo razjašnjen.

Iz korespondencije koju je Ferrante vodila sa svojim nakladnikom, ali i na osnovi rijetkih intervjua može se zaključiti kako je riječ doista o ženi, ali i majci, koja uz pisanje književnih remek-djela vodi manje-više stabilnu građansku egzistenciju. Ferrante je u nedavnom intervjuu za njemački tjednik Der Spiegel potvrdila kako njezina obitelj zna za njezin međunarodni spisateljski uspjeh, ali i čuva njezinu tajnu. Uostalom, Ferrante smatra da 'knjige kada su napisane više nemaju koristi od svojih autora' te kaže da bi prestala objavljivati ako bi se saznalo njezino pravo ime i prezime.

U Hrvatskoj objavljeni 'Dani zaborava' nisu dio 'Napuljskih romana', nego priča o Olgi, ženi na pragu četrdesetih, majci dvoje djece koju ostavi suprug zbog mlađe žene. Njezini neočekivani 'dani zaborava' pretvaraju se u slobodni pad u najmračnije zakutke duše, a kad se nađe zatočena unutar četiriju zidova svojeg stana, Olga je prisiljena suočiti se s vlastitim demonima, izglednim gubitkom identiteta i mogućnošću da se život više nikad ne vrati u normalno stanje. Dobar je to uvod o fascinantan opus Elene Ferrante koji superlativima ocjenjuje i vjerojatno najutjecajniji književni kritičar na svijetu James Wood iz The New Yorkera. Njezine su knjige su po Woodovom mišljenju 'iznimne, lucidne i oštro iskrene'.

Ferrante je nevoljkost da otkrije svoj pravi identitet obrazložila riječima kako se onda uz knjige prodaje i 'cijela osoba autora, sa svim iskustvima i osjećajima' što ona po svaku cijenu želi izbjeći. No, baš zato što je tako uspješno tajnovita već desetljećima, Ferrante je i stalno u fokusu medija, naročito talijanskih, koji su već pomalo opsjednuti time da otkriju osobu iza pseudonima.

Malobrojni koji znaju pravi identitet Elene Ferrante zasad uspješno drže jezik za zubima. Riječ je o nakladničkom i bračnom paru Sandru i Sandri Ozzola Ferri kojima se autorica 1991. godine predstavila pismom u kojem ističe kako će 'od svih vaših autora biti ona koja vas najmanje gnjavi; poštedjet ću vas i vlastite prisutnosti'. Ipak, 2005. upoznali su se i osobno, a Ferrante je licem u lice susrela i njezina agentica Clementina Liuzzi. Nitko od njih zasad nema namjeru progovoriti.

U manje od deset knjiga koje je Ferrante objavila, kao kuriozitet ističe se slikovnica iz 2007. u kojoj se na tridesetak stranica teksta i ilustracija pripovijeda o 'Plaži noću', kako glasi naslov ovog izdanja. Inače se tematski Ferrante ponajviše bavi životom žena u patrijarhalnom društvu te i u svojim romanima i u svojim intervjuima ističe važnost pristupa obrazovanju kao sredstvu ženske emancipacije.

'Muškarci mogu biti divni prijatelji i nesvjesno na ženu prenijeti pravila muškog prijateljstva. Ali drže se sveznajućima te često objašnjavaju kako bi drugi ljudi trebali živjeti. Žene ne gledaju kao ravnopravne, pa ne mogu drukčije nego se postavljati kao zaštitnici ili filteri prema svijetu u odnosu na žene. Kod žena ne postoje odavno okoštala pravila u prijateljstvu, one često znaju svašta ubaciti u prijateljstvo', izjavila je Ferrante u jednom intervjuu svoj interes za odnose među ženama.

Milijuni čitatelja i čitateljica diljem svijeta očarani su knjigama Elene Ferrante koja i dalje uspješno ostaje misterij. No, njezine knjige i ljubav koju pobuđuju zapravo potvrđuju kako je Ferrante u pravu; njezin pravi identitet u osnovi je nevažan. Knjige su same po sebi više nego dovoljne, kao i ono malo što o ovoj velikanki literature iz Napulja znamo - žena, majka, spisateljica.