Poznata je priča o smrti Lava Tolstoja: ostarjeli pisac odlučio je doslovno pobjeći od kuće te je preminuo na željezničkoj postaji. To se dogodilo 20. studenog 1910. godine, što znači da su Rusija i svijet prošle godine obilježavali stogodišnjicu smrti jednog od najvećih pisaca svih vremena, čovjeka koji ja napisao monumentalni 'Rat i mir' te potresnu 'Anu Karenjinu'. Dok je u svijetu Tolstoj i dalje pisac kojeg se spominje u istom dahu s Dostojevskim, a usporedba s njime se smatra vrhunskim komplimentom (pa je tako i Jonathan Franzen nazvan suvremenim američkim Tolstojem zbog svojeg romana 'Freedom'), u Rusiji stvari stoje malo drukčije. Naime, veće obilježavanja Tolstojeve smrti nije bilo, a ovaj pisac je danas tamo, moglo bi se čak reći, sustavno ignoriran.

Razloga za to ima više, te su kombinacija Tolstojevih za 19. stoljeće revolucionarnih stavova, kao i atmosfere u suvremenoj Rusiji, na koju značajan utjecaj ima Pravoslavna crkva. Njihov je stav da je Tolstoj svojim stavovima o pogubnosti crkve, kao i zalaganjem za siromašne zapravo bio prethodnica Oktobarske revolucije, te da je svojim intelektualnim utjecajem na ruski narod djelovao kao agitator komunista. Naravno, Tolstoj je bio duboko religiozan čovjek, te je njegov neprijateljski stav prema Pravoslavnoj crkvi rezultat razočaranja i gađenja nad njenim licemjerjem, što se događa mnogim vjernicima koji se odluče gledati vlastitim očima i misliti vlastitom glavom. Pravoslavna crkva je zato Tolstoja ekskomunicirala deset godina prije njegove smrti, što slavnog pisca nije pretjerano pogodilo.

Ipak, u vrijeme stogodišnjice smrti Lava Tolstoja Pravoslavnoj crkvi je stiglo dugo i smireno pismo, u kojoj joj se obratio bivši premijer Sergej Stepašin, navodeći sve razloge zbog kojih bi Crkva trebala povući svoju odluku o piščevoj ekskomunikaciji. Odgovor je, naravno, bio negativan. Pravoslavna crkva ga je objavila u državnim novinama Ruskaja gazeta, naglašavajući da je Lav Tolstoj autor nekih 'prelijepih knjiga', uz poziv vjernicima da se privatno mole za dušu velikog pisca. Ipak, oprosta nema jer 'Tolstoj je koristio svoj ogromni talent da uništi ruski duhovni i socijalni red' te da 'nije čudo što je Lenjin jako cijenio Tolstoja'.
Tolstojevoj staturi u današnjoj Rusiji nije, dakle, pomoglo ni što su ga komunisti za vrijeme svoje vladavine uzdigli na vrh književnog kanona iz političkih razloga te su falsificirali mnoge njegove političke stavove, ignorirajući njegov pacifizam, a još više vjeru u Boga. Da je i stav države prema Tolstoju negativan, pokazuje i primjer filma 'Posljednja stanica', koji je snimljen u povodu stogodišnjice smrti ruskog klasika. Režirao ga je Amerikanac, glavnu ulogu odigrao Kanađanin, a film je snimljen u Njemačkoj, i to bez dinara ruskog financiranja, iako su producenti službeno zatražili podršku nekoliko ministarstava.
Iako se ruski intelektualci zgražaju nad takvim odnosom Crkve i države prema Tolstoju i njegovom značenju u ruskoj književnosti, pitanje je bi li se on sam pretjerano nervirao. Kao i mnogim drugim velikim piscima, vjerske i državne strukture mu nisu pretjerano značile, a s obzirom na njegovo aristokratsko porijeklo i bogatstvo, nije nikada o njima ni ovisio. Čitatelji i književni stručnjaci su odavno zaključili da bez Lava Tolstoja ruska književnost nema smisla, što bi grofu koji je jako držao do mišljenja običnih ljudi svakako bilo dovoljno i na stogodišnjicu njegove smrti.