Dvanaesti put zaredom Human Rights Film Festival (HRFF) poticat će javnost na razmišljanje i djelovanje. Glavni filmski program uključuje više od 25 dugometražnih igranih i dokumentarnih filmova najnovijeg datuma, a neki od najzapaženijih filmova godine bit će premijerno prikazani na 12. HRFF-u.

'I ove godine smo se ravnali prema glavnoj odrednici festivala, tj. da prikažemo autorski i angažirani film. Te da svakom naslovu želimo dati dovoljno zraka da diše, što hoće reći da nismo išli za time da pretrpamo program, već da postavimo jedan dobar, ne preveliki kontekst u kojem će pojedini filmovi moći rezonirati s drugima.

Što se važnosti filmova tiče koje prikazujemo, neki od njih su već sad napravili veliki pohod po festivalima i ovjenčani su brojnim nagradama, no ima čitav niz filmova koji su još skroz vrući i kojima će prikazivanje na HRFF-u biti među prvima nakon njihove svjetske premijere', kazao je direktor festivala Petar Milat te izdvaja pet naslova koje publika ove godine ne bi trebala propustiti.

Nuri Bilge Ceylan, ZIMSKI SAN

'Zimski san' (Winter Sleep) redatelja Nurija Bilge Ceylana hipnotički je portret ljudi primoranih da se suoče s onim što zaista jesu, prvi film 'anadolskog Čehova' nagrađen Zlatnom palmom u Cannesu te je službeni kandidat Turske za Oscara. Aydin, sredovječni bivši glumac, sa svojom mladom ženom Nihal vodi mali hotel u planinama Kapadokije. Njihov brak pun je nesuglasica, a dodatnu tenziju donosi i Aydinova nedavno razvedena sestra. Dolaskom zime i prvog snijega, hotel postaje sklonište od hladnoće, ali i kavez iz kojeg ne mogu pobjeći i u kojem se njihova netrpeljivost i mržnja još više rasplamsavaju.

Joshua Oppenheimer, POGLED TIŠINE

'Čin ubijanja' razotkrio je posljedice građenja svakodnevne stvarnosti na teroru i laži. 'Pogled tišine' (The Look of Silence) istražuje kako je to biti preživjeli u takvoj stvarnosti. Snimanje bilo kojeg filma o preživjelima genocida znači hodati minskim poljem klišeja od kojih većina služi za stvaranje herojskog (ako ne i svetačkog) protagoniste s kojim se možemo identificirati. Nuđenje, dakle, lažne sigurnosti da u moralnoj katastrofi zvjerstava mi nismo poput počinitelja. No predstavljajući preživjele kao svece, kako bismo sebe uvjerili kako smo dobri, sredstvo je samozavaravanja. To je uvreda za preživjele i ne pomaže u razumijevanju života slomljenog masovnim zločinima i ušutkanog terorom. Za kretanje kroz takvo minsko polje klišeja morali smo istražiti tišinu samu.

Pogled tišine je, nadam se, poema o tišini rođenoj terorom - pjesma o nužnosti razbijanja šutnje, ali i poema o traumi koja se javlja kada je tišina jednom prekinuta. Možda je film spomenik šutnji - podsjetnik da iako želimo zaboraviti, pogledati na drugu stranu i razmišljati o drugim stvarima, ništa neće spojiti ono što je jednom razbijeno. Ništa neće probuditi mrtve. Moramo se zaustaviti, priznati uništene živote, prisiliti se slušati tišinu koja je uslijedila', istaknuo je redatelj filma Joshua Oppenheimer

Isa Qosja, TRI PROZORA I VJEŠANJE

Nakon rata na Kosovu, u jednom albanskom selu u kojem se život postupno obnavlja, učiteljica Lushe pod pritiskom vlastite savjesti pristaje razgovarati sa stranom novinarkom. U intervjuu Lushe priznaje da su nju i još tri seljanke silovali srpski vojnici. Nakon što otkriju da je Lushe ta koja je razgovarala s novinarkom, muškarci u selu počinju terorizirati Lushe i njenog sina pokušavajući ih prisiliti da napuste selo. 'Tri prozora i vješanje' (Tri dritare dhe një varje) potresan je portret balkanskog patrijarhata, nemoćnog da se nosi sa strahotama onog što je sam prouzročio. Redatelj filma je Isa Qosja

Oleksand Techynskyi, Aleksey Solodunov, Dmitry Stoykov, SVE JE U PLAMENU

Ovaj film nije o revoluciji koja je prošle zime zauvijek promijenila Ukrajinu. Ne sasvim. Film je to o univerzalnom obrascu specifičnog tipa pobune – onog koji završava krvoprolićem. U početku, plemenita slobodarska nastojanja sukobljavaju se s mračnim snagama represivnih lidera. U jednom trenutku, nakon mnogo zbrke i kaosa pravednički narodni gnjev pretvara se u čisti bijes. A kada padnu prve žrtve na obje strane, bez obzira koliko situacija izgledala crno-bijela izvana, granica dobroga i lošega zamagljuje se promatra li se iz epicentra bitke. I na kraju, sve je u plamenu.

Chaitanya Tamhane, SUDNICA

Na Mostri u Veneciji 2014. iskrslo je ime indijskog redatelja Chaitanye Tamhanea, čija je 'Sudnica' pobijedila u selekciji Horizonti, a ujedno je i proglašen najboljim debitantskim filmom na Mostri. Ovo je film o jednoj posebnoj vrsti zločina – sporost pravnog sustava koja u jednom trenutku sama postaje generator nepravde.

Tijelo radnika koji održava kanalizaciju pronađeno je u šahtu u Mumbaiju. Ostarjeli pjevač narodne muzike optužen je na sudu za poticanje samoubojstva. Okrivljuju ga za izvođenje pjesme koja je možda navela radnika da učini taj akt. Kako se suđenje odvija, razvijaju se i priče o privatnim životima odvjetnika i sudaca koji su uključeni u slučaj.

Sudnica prikazuje pravni sustav Indije, no u suštini govori o klasnoj podijeljenosti, obrazovanju i pristupu moći. Redatelj kaže da je 'bio iznenađen svojom potrebom da se bavim sudskim sistemom, ali kad je posjetio sud u predgrađu Mumbaija, maštu su mu rasplamsali nedostatak drame i lakoća s kojom se na takvim mjestima odlučuje o životu i smrti'.