Naime, pozivu Ministarstva kulture da iznesu mišljenje i primjedbe o Nacrtu prijedloga Zakona o Zakladi Hrvatska kuća odazvalo se samo četvero zainteresiranih – ravnateljica Male scene Vitomira Lončar i bivša djelatnica MK Nina Obuljen, zatim Savez udruga Clubture, koji okuplja 39 udruga ( među njima i čuveni kustoski kolektiv WHW, zatim Kontejner, Kulturtreger, Labin Art Express i Centar za dramsku umjetnost), te Kinološki savez, koji je jedini s oduševljenjem pozdravio prijedlog, vidjevši u toj inicijativi mogućnost za prezentaciju autohtonih hrvatskih - pasa.

Je li inicijativa prošla nezamijećeno zbog toga što Ministarstvo kulture nije osmislilo spektakularniju prezentaciju te inicijative, ili su hrvatski kulturnjaci posve nezainteresirani za takav model promocije kulture u svijetu, jer su već stvorili vlastite kanale, ili se ne žele javno izjašnjavati, teško je reći.

Primjerice, redatelj Vinko Brešan (a nije jedini) tek je od nas saznao za tu inicijativu, koju načelno podržava, ali ju nije mogao komentirati 'jer ništa nije čuo', dok su drugi kulturnjaci koje smo kontaktirali izrazili skepsu, naglasivši da 'odavno sve rade sami i da ne očekuju pomoć od države'.

Ako je suditi po dobivenim primjedbama, može se reći da kulturna javnost načelno podržava tu ideju, osobito nakon ukidanja funkcije kulturnih atašea, ali su kritični prema predloženom modelu i od nadležnih ministarstava (Ministarstvo kulture i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova) očekuju da dorade prijedlog i da preciziraju model financiranja.

Tako Vitomira Lončar smatra da je osnivanje takve zaklade nepotrebno jer je model prezentacije kulture na takav način zastario i vodi centralizaciji i kontroli te kanaliziranju međunarodne suradnje kroz jednu organizaciju. Također, po njenom mišljenju prevelika pozornost posvećena je baštini i tradicionalnim vrijednostima, zbog čega postoji opasnost od zapostavljanja suvremene umjetnosti.

Nina Obuljen se u svom kritičkom komentaru zapitala treba li Hrvatska u današnje vrijeme recesije osnivati novu instituciju i zapošljavati nove ljude, ili je napredak u promociji hrvatske kulture u svijetu moguće postići boljom koordinacijom i kvalitetnijim radom postojećih organizacija.

Po njenom mišljenju su za takvu ustanovu, uz jasan program, koncepciju i strategiju, potrebna velika financijska sredstva, ali i novac za održavanje same mreže, a kako se u Hrvatskoj već tri godine smanjuje budžet za kulturu, veliko je pitanje kako će te pogone financirati nadležna ministarstva te Hrvatska Lutrija, koja u zadnje vrijeme posluje s gubitkom. Naime, Zakon je predvidio da nadležna ministarstva daju kao inicijalna sredstva po 100 tisuća kuna te još 200 tisuća iz pričuve, a računa se i na donatorska sredstva država partnerica, međutim, jasno je da to ne može ni izbliza pokriti osnovne troškove (prostora, plaća namještenika, organizacije projekata), pa se pitanje Nine Obuljen čini vrlo razložnim, pogotovo ako se uzme u obzir nedavni pad kreditnog rejtinga i BDP-a Hrvatske, te vojska nezaposlenih, koja je odavno premašila broj od 350 tisuća.

Davor Mišković iz Saveza udruga Clubture naglasak je stavio na programske sadržaje: po njegovom mišljenju veći se efekt postiže izložbom naše čuvene multimedijalne umjetnice Sanje Iveković u MOMA-i, ili zalaganjem kustoskog kolektiva WHW, koji je poznat po promociji hrvatske likovne umjetnosti u svijetu, nego organiziranjem Dana hrvatske kulture u New Yorku što je bila dosadašnja praksa Ministarstva vanjskih i europskih poslova. Također, Miškoviću smeta što se tim zakonom kultura 'izmješta iz životnog staništa u izlog politike'.

Komentirajući inicijativu o osnivanju Zaklade Hrvatska kuća, Dubravka Vrgoč, ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih i Festivala svjetskog kazališta, ističe da je sve svoje međunarodne kontakte, koji su rezultirali kasnijom suradnjom i zajedničkim projektima s uglednim europskim festivalima, kazalištima i fondacijama, ostvarila sama, bez pomoći institucija ili kulturnih atašea u hrvatskim veleposlanstvima.

'ZKM se za sve sam izborio, a svaki novi kontakt donio nam je i novo partnerstvo na međunarodnoj sceni, što je nakon osam godina takvog rada rezultiralo uvrštavanjem ZKM-a u Prospero mrežu, neformalnu mrežu osam najvažnijih europskih teatara, gdje se nalaze i europske zvijezde poput teatra nizozemskog redatelja Ive van Hovea', zaključuje Dubravka Vrgoč, dodajući da ta mreža daje, osim novca, i mogućnost da u ZKM i na Festival svjetskog kazališta dovedu najbolje redatelje, primjerice, Thomasa Ostermeiera, te da isti princip rada vrijedi i za Festival.

Branko Čegec, direktor i glavni urednik nakladničke kuće Meandar media te nekadašnji pomoćnik ministra kulture u Račanovoj vladi, inicijativu je ocijenio 'prevelikim troškom i megalomanskim projektom s upitnim efektom, pogotovo u današnje vrijeme, kada većina hrvatskih institucija nema novca niti za režije', a najviše joj zamjera financijsku, organizacijsku i programsku nedorečenost.

Suradnju s europskim nakladničkim kućama nije realizirao preko institucija nego osobnim kontaktima, što je išlo brže, jednostavnije i efikasnije nego da je čekao pomoć od kulturnih atašea. Po njemu veleposlanstva uglavnom nisu radila taj posao, iako je to bilo u njihovoj nadležnosti, a promocija kulture najviše je ovisila o čovjeku i njegovoj zainteresiranosti za kulturu, što je ilustrirao primjerom nekadašnjeg veleposlanika u Češkoj Zorana Pičuljana: za vrijeme svog mandata Pičuljan je realizirao nekoliko stotina kulturnih projekata i češka je publika imala sjajan uvid u suvremenu hrvatsku kulturnu produkciju, a nakon njegovog odlaska sve je zamrlo i hrvatska kultura je izbrisana iz kulturne ponude Češke.

Kao velik problem naveo je i nepostojanje analize ponude inozemnih kulturnih centara u Hrvatskoj. Naime, u njihovoj ponudi često se nalaze i posve minorni proizvodi koji nikoga ne zanimaju. 'Dok je svojedobno na čelu Austrijskog kulturnog centra bio agilni Walter Maria Stojan, austrijska kultura je bila odlično zastupljena u ponudi Zagreba, a njegovim odlaskom situacija se stubokom promijenila', rekao je Čegec. Smatra da bi bilo puno efikasnije raditi niz manjih, atraktivnih projekata, kojima bi se promovirala recentna hrvatska kultura, nego se fokusirati na prezentaciju Apoksiomena, što je po njemu prilično besmislen potez. Zaključio je da je nužno pronaći adekvatniji model prezentacije hrvatske kulture u svijetu, no nije siguran da je ova inicijativa najbolje rješenje jer je 'odavno poznato da se diplomacija bavi skupljanjem političkih bodova, a ne kulturom'.

U Ministarstvu kulture pak smatraju da su države Europske unije iskreno zainteresirane za buduću novu članicu i njenu kulturu te da Hrvatska treba pojačano raditi na promociji svoje kulture u svijetu, počevši od regije, a zatim etapno, u skladu s financijama, širiti mrežu kulturnih centara u Europi i svijetu.

U početku bi novi kulturni centri bili smješteni u malim uredima, najvjerojatnije pri veleposlanstvima, te bi imali manje timove, koji bi bili 'link' između institucija u Hrvatskoj i u tim zemljama, a naglasak bi bio na jakoj produkciji i promotivnim aktivnostima.

Što se tiče kriterija, sadržaj bi se trebao prilagođavati aktualnoj situaciji u Hrvatskoj: ako se na kulturnoj sceni Hrvatske pojavi nova generacija fenomenalnih performera ili se snimi pet genijalnih filmova, jasno je da će ti proizvodi imati prioritet prilikom selekcije, poručuju iz Ministarstva kulture. Na pitanje kada se očekuje osnivanje prvog centra za kulturu i u kojoj susjednoj zemlji, odgovoreno nam je da Nacrt prijedloga Zakona o Zakladi 'Hrvatska kuća – Croatia House' prvo ide na Vladu, a zatim slijede dva čitanja u Saboru te rasprava, tako da je u ovom trenutku vrijeme realizacije inicijative posve neizvjesno.