Trebaju li žene biti gole da bi završile u muzeju? Bi li itko ikada obratio pažnju na Pablu Picasso ili Jacquellinu Pollock? Kako sići s pijedestala inspiracije i prijeći na onu stranu platna na kojoj ruka ostavlja trag? Božica, muza, ideal, neuhvatljivi predmet čežnje, to da, ali slikarica ili kiparica – u najmanju je ruku provokacija. Nešto je o tome pokušao reći i Dalibor Matanić u filmu 'Sto minuta Slave', prateći krhku sudbinu Slave Raškaj i otpor okoline, što ju je napokon strpalo u ludnicu.

Danas sve to možda zvuči kao turbofeminističko natezanje, navodno smo prošli školu ravnopravnosti spolova i najnormalnija je stvar da jedna Suzanne Valadon stoji nekoliko metara dalje od Chagala. Samo, tko je, pobogu, Suzanne Valadon? O tome se i radi. Sve pet za izmijenjeno stanje svijesti koje danas formalno omogućava ženskom rodu jednak pristup umjetničkoj ekspresiji, no posao oko prerazmještanja prošlosti nije skoro ni počeo.

U francuskom nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, smještenom u centru Georges Pompidou, udomljena je čitava serija imena nježnije strane kunsthistorije, od pionirki s početka prošlog stoljeća, tragične i osebujne Fride Kahlo, do autorica koje su se kretale po rubovima ekspresionizma, kubizma, fovizma, gurnute eventualno u geto 'ženske umjetnosti', sintagme koja je, kao, trebala opisati sve o čemu se tu radi. A i ne manje važno, taj minimum eksponiranosti imale su zahvaljujući činjenici da su bile udane za velika imena, ili naprosto udane. Javni svjetovni celibat, a da ne govorimo o slobodnjačkom životu, za slabiji spol bio je nedopustiv. Stoga je jedna Sonia Delaunay ušla u čisto formalni brak s homoseksualcem i poznatim trgovcem umjetnina Wilhelmom Uhdeom da bi uopće smjela držati kist u rukama, na što se, recimo, odlučila i francuska kubistica Marie Laurencin.

Premda su ključne žene dvadesetostoljetne umjetnosti - što u slikarstvu, kiparstvu, dizajnu i videu, što u fotografiji, performansu i arhitekturi - bile u zadnjih nekoliko desetljeća izlagane diljem globusa, Pariz im je prvi dao čast stalnog postava u jednoj od svojih ključnih kulturnih čakri, sa željom da barem donekle relativizira čuveni plakat Guerrilla Girls na kojem stoji da je manje od pet posto umjetnika u njujorškom Metropolitanu ženskog roda, što ne smeta jednoj drugoj činjenici - da je taj rod zastupljen u 85 posto svih aktova.

Naravno, anonimne gerilske cure osnovane 1985. u New Yorku ironijski nastavljaju s beneficijama umjetničkog života za žene. U nastavku plakata koji stoji na samom ulazu izložbe i prikazuje akt s maskom gorile čitamo o blagodatima: rad bez pritiska uspjeha; ne morate biti na izložbama s muškarcima; imate izlaz iz svijeta umjetnosti u svoja četiri freelancerska posla; znate da vam karijera može početi iza osamdesete; imate priliku vidjeti kako vam drugi kradu ideje; ne morate se gušiti ogromnim cigarama ili slikati u talijanskim odijelima; osigurano vam je, da što god napravite - imat će oznaku žensko; ne morate doživjeti bruku da vas netko nazove genijem... I na kraju, stavit će vaš portret s majmunskom maskom u neki časopis.

'Elles' se ne iscrpljuje u konfrontaciji i provokaciji. To da su muškarci slučajnost biologije i da Y (muški) gen ima nepotpuni set kromosoma za razliku od X (ženskog), to znamo. Kao i činjenicu koju dalje navodi Valerie Solanas u svom manifestu iz 1971. da je muškarac hodajući abortus, abortiran još u genetskoj fazi, emocionalno ograničen, osakaćen i, ukratko, s dijagnozom.

Ne ulazeći sada u kataloški opis izložbe niti umjetničke analize, ipak je riječ o nepreglednom presjeku od više od 500 radova preko 200 autorica, djela su podijeljena kroz nekoliko pojmova koje su umjetnice 20. stoljeća prisvojile za sebe. Od apstrakcije, politike, naracije, transformacije tipiziranih uloga do novog odnosa prema tijelu koji je daleko od muškog romantiziranja i snatrenja o idealu femininuma. Slike otvorenih vagina umjesto usta ili na potezu nos - čelo Elke Krystufek, kovitlanje obruča od bodljikave žice oko struka Sigalit Landau, igranje tenisa u burki teheranske umjetnice Ghazel, video snimke svakodnevnog seksa i vođenja ljubavi dvojice homoseksualaca Amerikanke Nan Goldin ili video performans proslavljene i tragično stradale kubanke Ane Mendiete u kojem gola drži netom obezglavljenog pijetla dok ovaj klepeće krilima još dobrih nekoliko minuta, samo je novinarski šlagvort daleko opsežnijeg opusa radova. Na hodnicima Beauburga dočekat će nas i haljina od sirovog mesa koju je gola Jana Sterbak obukla 1987, a sada visi osušena na postolju, baš kao i snimka berlinskog performansa Marine Abramović koja je bez prestanka plesala šest sati, da bi se potom skljokala na pod.

Ako u skoro vrijeme navratite u Pariz, definitivno počastite osjetila izuzetnim uvidom u radove umjetnica prošlog stoljeća. U ozračju Fride Kahlo, naše Sanje Iveković, zvijezde suvremene arhitekture Zahe Hadid ili pionirke digitalne umjetnosti Alise Andrašek, pridjev ženski konačno je izgubio svaki umjetnički smisao. Ostaju percepcija i senzibilitet na koji smo nažalost morali čekati sto godina.