Slikar samoće i melankolije Edward Hopper ponovo je u fokusu javnosti u ovim danima socijalne distanciranosti i samoizolacije. Smatra se da je ovaj američki realist, iako je živio u posve drugom dobu (rođen je 1882., a preminuo je 1964.), svojim vizijama usamljene međuratne i poslijeratne Amerike vrlo precizno detektirao sentiment sadašnjeg trenutka.
Hopperove slike dijele se na društvenim mrežama, svi su odjednom primijetili da svijet izgleda kao na njegovim slavnim djelima kao što su 'Automat' (1927), 'Noćne ptice' (1942) ili 'Jutarnje sunce' (1952). Nastale između 1920-ih i 1950-ih, one odišu gotovo nelagodnom usamljenošću te, kako je sam umjetnik jednom pojasnio, 'odražavaju karakter naroda'. Taj karakter je, čini se, danas karakter cijeloga svijeta - rasprostranio se brzo kao koronavirus, doprinijevši ionako moćnoj američkoj globalnoj kulturološkoj dominaciji.
vezane vijesti
U želji da prikaže kolektivni osjećaj svoga vremena, otuđenost modernog čovjeka, Hopper je uspio prikazati duh 2020., svijet usred globalne pandemije i ove dane samoće, bespomoćnosti i straha. Komentirao je jednom vlastiti rad riječima da je ta 'predodžba o usamljenosti pretjerana', no njegove slike predstavljaju nukleus suvremenog načina života i možda čak mogu ponuditi utjehu u danima izolacije. Prema pisanju časopisa Dazed, nekoliko je lekcija koje možemo naučiti iz Hopperovih slika.
1. Svima je isto
Do prije samo nekoliko tjedana mnogi od nas živjeli su i radili brzim tempom, u frenetičnom svijetu s previše kofeina, tisuću obaveza i redovito smo se vozili pretrpanim, često nehigijenskim javnim prijevozom… Danas su mnogi od nas sami, radimo iz kreveta i najviše žalimo za time što nismo dovoljno uložili u kupnju udobnih pidžama i trenirki. Posve doslovno, život nam počinje nalikovati na samotni interijer Hopperova 'Jutarnjeg sunca', slike na kojoj je njegova supruga Josephine, Jo, a koju je dovršio kad mu je bilo 70.
Okupana svjetlom, Jo se doima odsječena od vanjskog svijeta, a kao i sve Hopperove slike i ova je gotovo fotografski realistična. Kako je komentirala jedna korisnica Instagrama: 'Ovo bih mogla biti ja, dodala bih joj samo mobitel u ruku'.
Hopperovi likovi u pravilu su 'mali' i 'nebitni' u odnosu na urbani pejsaž u kojem ih zatičemo. Danas nema tko se ne osjeća 'malo' i 'nebitno' u odnosu na stravične brojke kojima smo stalno izloženi - broj zaraženih, broj umrlih... Kao i Jo, osjećamo se zarobljeno, sitne smo ribe u globalnoj pandemiji, ostavljeni na milost i nemilost prirode, nad kojom nemamo apsolutno nikakvu kontrolu.
S druge strane, slika je nevjerojatno utješna. Podsjeća nas da nam je svima isto, svi smo u nekoj sličnoj sobi, negdje u Velikoj Britaniji, SAD-u, Australiji, Italiji, Sloveniji, Srbiji ili Hrvatskoj, i brinemo o budućnosti ljudskog roda i svijeta.
2. Suvremeni život bio je i prije obilježen usamljenošću
Usamljenost je, čini se, neizbježno obilježje suvremenog života, osobito u velikim gradovima. Otud i fenomen ovisnosti o društvenim mrežama. Neizmjerna usamljenost opipljiva je i na Hopperovim slikama, što je vjerojatno razlog zbog kojeg su njegova djela cijenjena širom svijeta, a ostvario je i značajan komercijalni uspjeh za života. Prigrlili su ga prvo filmski autori poput Hitchcocka, koji se otvoreno pozivali na njegov rad, a nadahnjivali su ih nesumnjivo njegovi prikazi nemjesta, hotelskih i motelskih soba, benzinskih crpki...
Na temelju njegovih slika nedavno preminuli austrijski redatelj i umjetnik Gustav Deutch snimio je film 'Shirley: Visions of Reality'. Deutch je po zvanju bio arhitekt, a fascinirao ga je Hopperov prikaz arhitekture, odnosno odnos čovjeka i arhitekture te arhitekture i prirode.
Hopper je, poput mnogih drugih, romantizirao koncept usamljenosti. Spisateljica Joyce Carol Oates opisala je njegovu ikoničku sliku 'Noćne ptice' (Nighthawks) riječima da je to 'najzagriženija, beskonačno replicirana romantična slika američke usamljenosti'. Gotovo osamdeset godina kasnije slika je ponovo reproducirana, no ovoga puta ispražnjena od ionako malobrojnih ljudskih likova i boja.
Mnogi vjeruju da je u vrijeme koronavirusa to slika naše svakodnevice. Čini se da je život u ožujku 2020. postao mračniji od života tijekom Drugog svjetskog rata u Americi. Možda zbog toga što ovoga puta gotovo da nema zemlje na čijem se teritoriju ne vodi bitka.
3. Užitak u miru
Hopper je slavu stekao i jer njegov rad utjelovljuje mir i tišinu.
Većinu života, doduše, borio se s depresijom, a njegova djela progovaraju kako o njegovom unutarnjem svijetu, tako i o unutarnjem svijetu mnogih koji se bore s problemima mentalnog zdravlja, što je također jedna od ključnih tema tijekom ove krize. Hopperov blizak prijatelj, umjetnik Walter Tittle, jednom je napomenuo da je slavni slikar patio od 'dugih razdoblja nepobjedive inercije, danima sjedeći pred platnom bespomoćan i nesretan, nesposoban podići ruku da prekine urok'.
S druge strane, Svjetska zdravstvena organizacija još je prošle godine tvrdila da će doći do 'globalne pandemije burnouta' (izgaranja na poslu), a ova situacija, kao i Hopperove slike, ironično, podsjećaju nas da je došao trenutak da sjednemo i zaustavimo se.
Naše vrijeme očito nije ništa manje turbulentno nego ono u kojemu je živio Hopper, a bilo je to doba Španjolske gripe 1918., ekonomskog kraha koji je donijela Velika depresija 1930-ih, te dva velika svjetska rata. Ono zastrašujuće i nesigurno vani, nadahnulo ga je da slika figure izolirane u okružju vlastite tjeskobe.
Prije mjesec dana smo se zalagali za 'minimalizam' nad materijalizmom, za 'sporu modu' i zero waste koncept, a danas nemirno čekamo trenutak kad ćemo se moći vratiti u naše brze, neodržive, kapitalističke, konzumerističke živote.
No ono čemu nas Hopper može naučiti jest to da, iako se osjećamo beskorisno kad sjedimo kod kuće, nesposobni kontrolirati pandemonij oko nas,najpametnije što za sada možemo napraviti jest držati se podalje od drugih, prati ruke i biti sami sa sobom te barem pokušati pronaći mir u vlastitom, unutarnjem svijetu.
