U povodu zadnje premijerne predstave Zagrebačkog kazališta mladih 'Radnice u gladovanju' u petak 9. lipnja, razgovarali smo s nagrađivanom mladom redateljicom i dramatičarkom Oljom Lozicom, poznatoj po angažiranim autorskim projektima, koja je tu priču o radnicama Kamenskog najavila kao bolno istinit dokument vremena, istodobno socijalnu dramu i politički komentar
Predstava 'Radnice u gladovanju' nastala je prema komadu Gorana Ferčeca, čiji je puni naslov 'Izvedbeni tekst na temu radnica u gladovanju u formi lecture performancea s recitativima i(z) barokne pasije 18. stoljeća'. Govori o sedmodnevnom štrajku glađu radnica tekstilne industrije Kamensko u 2010. godini i propasti te nekad slavne i ugledne Kuće europske mode, koja je još 2004. godine imala 1600 zaposlenih i više od 90 posto proizvodnje izvozila je na zapadnoeuropsko tržište. Tekst je u sklopu međunarodnog projekta praizveden u Leipzigu 2014. godine s priličnim uspjehom, a u zagrebačkoj verziji u timu su sudjelovali, uz Lozicu, Marko Botić kao dramaturg, Katarina Ranković kao skladateljica, Doris Kristić kao kostimografkinja i Stefano Katunar kao scenograf te glumački ansambl ZKM-a.
Olja Lozica, dramatičarka i dramaturginja, ima iza sebe desetak režija, dramatizacija i autorskih projekata, među kojima se ističu 'Prasac koji gleda u sunce' u dubrovačkom Kazalištu Matin Držić, 'Sada je, zapravo, sve dobro' u ZKM-u, 'Prvi put kad sam ti vidjela lice' u Teatru Itd i 'Vincent' u riječkom HNK-u Ivana pl. Zajca.
U najavi piše da je predstava 'Radnice u gladovanju' nadahnuta sudbinom radnica tvornice Kamensko u Zagrebu. Koliko se predstava bazira na dokumentarnoj građi i što je u fokusu priče?
Predstava se ovoga puta bazira na dramskom tekstu, dakle slijedimo putokaze ostavljene u Ferčecovoj drami. Goran je taj svoj, iznimno uzbudljivo napisan tekst ispleo oko osmodnevnog štrajka glađu radnica Kamenskog, pa je taj mučni, završni dio propadanja tvornice u središtu zbivanja.
Kako biste definirali taj Ferčecov tekst, koji je dio njegove trilogije o propalom radništvu u Hrvatskoj? Je li to socijalna drama, analiza slučaja, politički komentar?
'Radnice u gladovanju' su izniman tekst, kakvih nema puno u suvremenom hrvatskom dramskom pismu. On je, kao i svaki izdanak prvoklasnog političkog teatra i socijalna drama, i analiza slučaja i jasno formuliran politički komentar, ali ništa od toga nije u prvom planu. Ferčec preuzima strukturu barokne pasije, točnije Bachove 'Muke po Mateju', s ključnom inverzijom – umjesto muke pojedinca, djelo prati muku kolektiva. Precizna dramaturška ideja, koja savršeno točno opisuje duh vremena u kojem nastaje. Osim toga, taj barokni oklop drame omogućuje nam da se odmaknemo od izvedbenog realizma i pokušamo pronaći neki novi scenski jezik za svakidašnje teme.
Jeste li se u predstavi zadržali samo na slučaju Kamensko ili ste otišli dalje te šire zahvatili problem radnica i općenito prekarijata u Hrvatskoj u 21. stoljeću, od nezaposlenosti do njihove potplaćenosti?
Predstava se bavi Kamenskim, radnice i njihova sudbina jedina su tema drame, ali sam Ferčec u uvodu spominje kako je taj slučaj paradigmatski primjer problema koje spominjete. Vjerujem da se predstava neće gledati kao opis izoliranog ekscesa, nego, nažalost, kao bolno istinit dokument vremena u kojem su takvi slučajevi toliko učestali da više i ne privlače pozornost javnosti.
Diplomirali ste dramaturgiju na Akademiji, no već se godinama bavite i režijom, odnosno autorskim projektima. Kako se dogodio taj pomak i što vam je najbitnije u autorskom projektu?
Režiju smatram logičnom nadgradnjom svog dramaturškog djelovanja, u jednom trenutku sam bez velikih planova poželjela preuzeti odgovornost u radu na predstavi i jedan posao je slijedio za drugim... U radu na predstavi najbitnije mi je da su svi uključeni zainteresirani za suradnju i zajedničko istraživanje, u tom slučaju proces više nalikuje igri, nego nekom poslu koji treba odraditi.
vezane vijesti
Smatraju vas angažiranom autoricom koja se bavi aktualnim temama iz naše stvarnosti, a to se vidjelo u predstavama kao što su 'Sada je, zapravo, sve dobro' u ZKM-u i 'Gozba' u varaždinskom HNK-u. Jesu li problemi poput siromaštva, recesije i marginalnih i potlačenih skupina, vidljivi u tim predstavama, ono što vas najviše nadahnjuje za nove projekte?
Smatram da se dobro kazalište uvijek bavi aktualnim društvenim problemima, onime što muči publiku koja ga gleda, bilo da je riječ o izravnom političkom teatru, bilo tematizaciji suvremene ljudske intime. Predloške po kojima ću raditi biram po temama koje me i privatno muče i okupiraju.
Na drugoj strani su predstave 'Prvi put kad sam ti vidjela lice' i 'Vincent', u kojima ste otvorili pitanja o demenciji i vezi žene s mlađim muškarcem, odnosno o autizmu. Što vas je privuklo tim intimnijim temama?
Mislim da su i takve, intimnije teme također važne, društveno aktualne i potrebno je govoriti o njima. Ne razlikujem te uvjetno rečeno društvene i intimne blokove kao dva odvojena ciklusa predstava, ali uživam u raznolikosti kazališnih puteva do finalnih obrada tako različitih tema. Neposredno prije predstave 'Prvi put kad sam ti vidjela lice' radili smo veliki projekt s preko sedamdeset izvođača, pa mi je komorna predstava koja je zbog vlastite teme imala samo dva protagonista bila i dobrodošla promjena u procesu rada.
Za vas se govori da imate specifičan način rada s glumcima. Možete li pojasniti svoju metodu rada s glumcima i što od njih očekujete?
Metoda ovisi o pojedinom projektu, a i nisam sigurna da je riječ o nekakvom zaokruženom sistemu koji ima čvrsto određena pravila. Interesira me zajedničko istraživanje i glumce volim navesti na osmišljavanje vlastitih rješenja. Kazalište kojim se bavim vole nazivati autorskim, a čini mi se da upravo u takvim predstavama nema čvrsto određenog autora, odnosno autori su svi uključeni u kreativni proces.
Vjerujete li da kazalište treba ukazivati i usmjeravati pozornost društva na aktualne probleme?
Vjerujem da samo takvo kazalište ima smisla. Ne mislim da svaka predstava treba biti izravno aktivistička, ali mi se čini da i najlepršavija komedija može biti istinski zanimljiva samo ako ima veze s društvenim i političkim trenutkom u kojem je stvarana.
Zanimaju li vas politička zbivanja, konkretno jeste li izašli na izbore? Vjerujete li da pojedinac može pridonijeti promjeni na bolje?
Izašla sam na izbore, to je jedino što u ovakvom društvenom uređenju mogu napraviti, osim ako se izravno politički ne angažiram. Politička zbivanja izravno nam utječu na kvalitetu života i moraju me zanimati.
