Pet godina ste u novoj zgradi u Novom Zagrebu. Kako ocjenjujete dosadašnji rad Muzeja na novoj lokaciji i u novoj zgradi? Jeste li postali „dnevni boravak Zagrepčana i njihovih gostiju“?

Od 2009. do danas Muzej je posjetilo skoro 700 000 posjetitelja, a u našem se Muzeju svakodnevno odvijaju najrazličitiji programi. Radimo sedam dana u tjednu i godišnje organiziramo više od 300 programa – izložbi, stručnih vodstava,predavanja, razgovora s umjetnicima, promocija, performansa, kazališnih, filmskih i plesnih predstava, likovnih, dramskih i plesnih radionica, rođendaonica, itd., itd. Stoga, vjerujem da smo postali dnevni boravak Novog Zagreba.

Što se promijenilo u fundusu u zadnjih pet godina? Koje biste nove radove izdvojili kao najznačajnije?

Jako je puno radova ušlo u fundus proteklih godina – istaknut ću samo veliki otkup radova Josipa Vanište, potom nagrađene umjetnike Igora Grubića, Dalibora Martinisa, Nemanju Cvijanovića, Damira Bartola Indoša i Tonija Meštrovića. Posebno smo zahvalni na donacijama, naročito donaciji istaknutog dizajnera Borisa Ljubičića, ali i posve neočekivanoj donaciji izvrsnog američkog umjetnika Williama Anthonyja.

Kako se preseljenje odrazilo na strukturu troškova Muzeja? Koliko vam je nova zgrada skupa za održavanje i koliko vas to ograničava u osnovnoj djelatnosti?

Više od pedeset godina čekali smo da se izgradi muzej u kojem ćemo na adekvatan način čuvati i prezentirati sakupljenu građu i u kojem ćemo moći održavati sve one aktivnosti bez kojih danas nema komunikacije s javnošću, a to je stalni postav, edukativna djelatnost, multimedijski programi i slično. Troškovi koji prate ovakav pogon nisu ni manji ni veći od troškova sličnih institucija i zasigurno nisu u fokusu našeg svakodnevnog rada. Upravo suprotno, naša je glavna briga i zadaća osmišljavati i realizirati što kvalitetnije programe kako bismo najširoj publici omogućili upoznavanje i kontakt sa suvremenom umjetnošću, a upravo nam nova zgrada pruža za sve navedeno fantastične mogućnosti.

Koliki je udjel sponzorskih i komercijalnih prihoda u vašim ukupnim prihodima? Kako bi se taj udjel mogao povećati?

U protekloj godini Muzej je ostvario čak četvrtinu vlastitih sredstava od ukupnog budžeta, no u tom prihodu nisu samo sponzorska sredstva i komercijalni prihodi već i sredstva iz europskih fondova, zaklada i slično. Vjerujem da u ovakvoj strukturi prihoda prednjačimo pred drugim muzejima. Vjerujem da bismo ovaj udjel mogli i povećati kada bismo imali zaposlenike u marketingu i kustosa za međunarodnju suradnju što je i predviđeno našim pravilnicima, ali ta mjesta nisu popunjena.

Dio fundusa je i rastuća zbirka T-HT@MSU. Kako vidite njezino mjesto u ukupnom fundusu Muzeja?

Suradnja s T-HT-om i otkup radova za fundus Muzeja za nas je iznimno važan i to iz više razloga. Ovaj natječaj, svojom širokom otvorenošću prema umjetnicima različitih generacija i različitih medija, omogućuje nam uvid u najživlju i najsuvremeniju umjetničku scenu. Također nisu zanemarivi ni financijski iznosi za otkupe koji su gotovo identični iznosima za otkupe koje dobivamo od naših redovitih financijera – Grada Zagreba i Ministarstva kulture. Kao izvrstan način osiguranja kvalitete cijelog projekta pokazala se i praksa sastavljanja međunarodnog žirija koji vrlo objektivno i argumentirano donosi odluke što garantira kvalitetu otkupljenih radova. Otkupljene radove redovito izlažemo u stalnom postavu, a ove ćemo godine, paralelno s velikom izložbom u No galeriji pokazati rad Sandre Vitaljić, prošlogodišnje pobjednice.

Kako ste zadovoljni odazivom i kvalitetom prijavljenih radova na ovogodišnji natječaj T-HT@msu.hr?

Svako raspisivanje natječaja nama donosi određenu neizvjesnost, no, na kraju kad stigne dvjestotinjak prijava ili više, drago nam je vidjeti da svoje prijave šalju i vrlo ugledni umjetnici iza kojih su respektabilne karijere ali i vrlo mladi umjetnici koji unose neke nove teme i načine promišljanja suvremenog umjetničkog rada. Ovogodišnja je izložba upravo u tom pogledu karakteristična, pored jednog Lovre Artukovića, Borisa Cvjetanovića ili Aleksandra Garbina tu su i izvrsni mladi umjetnici – Ino Zeljak, Miran Šabić, Igor Ruf, Vesna Rohaček i Dora Đurkesac, Sabina Mikelić, Davor Konjikušić, itd., a teme i ideje s kojima se bave međusobno se preklapaju i vrlo dobro održavaju našu likovnu scenu.

Aktualni prijedlog Zakona u muzejima izazvao je oprečne reakcije. Kako ga vi vidite? Otvara li on put novim projektima suradnje s poduzetnicima, poput natječaja T-HT@msu.hr?

Uvjerena sam da nam je trebao novi zakon o muzejima i teško mi je razumjeti tako snažne otpore. Mislim da su novine koje zakon uvodi dobre, da su usklađene s europskom praksom i da otvaraju puteve najnovijim, već postojećim muzejskim iskustvima s možda jačim naglaskom na komunikaciji i financijskom osamostaljivanju muzeja, ali ja tu ne vidim ništa problematično. Upravo naša suradnja dokazuje kako se mogu ostvariti dobri projekti i izvan uobičajenih kanala.