Sanja Ivić gotovo trideset godina zaposlena je zagrebačkom HNK-u kao dramaturginja, a godinama je ravnateljica drame u tom kazalištu. S mjesta aktualne v. d. intendantice postavljene nakon što je istekao mandat Ani Lederer, odlučila se kandidirati za to mjesto. Konkurenciju joj predstavlja ravnateljica ZKM-a Dubravka Vrgoč, za koju se iz ranijih događanja može zaključiti da ima potporu zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i ministrice kulture Andreje Zlatar Violić

'Očekujem da se pažljivo pročitaju predloženi programi i da Grad Zagreb i Ministarstvo kulture koji su na sebe preuzeli ocjenjivanje dostavljenih programa rada donesu odluku koja će biti temeljena na interesu struke, kvaliteti programa i budućnosti HNK u Zagrebu', kaže Sanja Ivić koja je svoj program sastavila surađujući s v. d. ravnateljima Drame Anom Tonković-Dolenčić, Opere Ivanom Skenderom i Baleta Sveborom Sečakom. To je ekipa s kojom radi godinama, a prvi su koje bi pozvala u svoj tim bude li izabrana za intendanticu.

Koliko su nedavna događanja oko izbora intendanta utjecala na rad i atmosferu u toj kući?
Najteže razdoblje je bilo ono u kojem je HNK u Zagrebu 40 dana bilo bez uprave. U tom periodu je teatar uz velike napore svih zaposlenih uspio svakodnevno normalno raditi uz jednu kolateralnu žrtvu - baletnu premijeru 'Ane Karenjine', koja će imati premijeru za desetak dana. Kada je u mjesecu listopadu uspostavljena v. d. uprava, nastupilo je olakšanje i svi članovi teatra i vanjski suradnici su se okrenuli svojim umjetničkim obvezama.

Kako komentirate činjenicu da gotovo sve nacionalne kuće u Hrvatskoj funkcioniraju s privremenim upravama?
Ta činjenica s jedne je strane posljedica stihijskog pristupa razvoju kulture u cjelini, a s druge u često varljivom uvjerenju kako se u kulturi (i kazalištu, naravno) može eksperimentirati s rukovodećim kadrovima, bez obaziranja na moguće katastrofalne posljedice. Činjenica je, isto tako, da u nas nema dovoljno školovanih osoba koje su osposobljene za takav posao pa je i mogućnost izbora uvelike smanjena.

Što je nužno mijenjati u državnom upravljanju nacionalnim kućama?
U prvom redu, država mora odlučiti kakve nacionalne kuće želi, i to u dogovoru sa županijama i gradovima. Ne može se očekivati od takvih teatara da ispunjavaju svoje umjetničke obveze, a da nisu definirani međusobni odnosi, financiranje i poslovanje svake institucije.

Smanjivanje sredstava i smanjivanje ili ukidanje pojedinih ansambala nije nikakvo rješenje. Zar Rijeka nema pravo na operu, ili balet, ili Split na dramu ili Osijek na operu i dramu? Tim više ako su ti teatri mjesto u kojem se ostvaruje gotovo 90 posto kazališne produkcije grada, pa čak i regije?

Bez piramidalnog ustroja nacionalnih kazališta, u kojem je HNK u Zagrebu matična nacionalna kuća, a ostale nacionalne institucije uz svoj vlastiti program međusobno surađuju ili u koprodukcijama, ili u razmjeni predstava te umjetnički i programski koordiniraju rad s matičnom nacionalnom kućom, cijeli sustav se može jednostavno urušiti i onda nastupa pustoš.

Sva iskustva, pa i ona inozemna nikada se ne smiju slijepo kopirati. Francuska, njemačka ili neka druga iskustva neprimjenjiva su u doslovnom smislu, jer je tamo kontekst potpuno drugačiji. Tek kad budemo načisto što zapravo hoćemo, tek onda možemo razgovarati o eventualnim mogućnostima primjene nekih drugih iskustava.

U kojem smjeru vidite razvoj, restrukturiranje i rad HNK u budućnosti?
HNK ne može postati ono što nije. Ako je HNK u Zagrebu prva nacionalna kuća, onda se ona razvija na način da sve njezine predstave uspostavljaju umjetnički kriterij koji je neupitan i koji predstavlja konstantu, tako da je svaka premijera, ali i izvedba pojedine predstave na najvišoj umjetničkoj razini.

Isto tako, od prve nacionalne kuće očekuje se ne samo najbolja umjetnička izvedba, nego i ona tehnička (od kvalitete dekora do zadnjeg kostima) uz sve popratne materijale (knjižice predstava, letke, web-stranicu, razna tiskana izdanja, monografije) koji prate umjetnički program.

Ukratko, HNK u Zagrebu mora biti ogledna institucija koja najbolje reprezentira kazališnu umjetnost ne samo u domovini, nego i izvan nje.

Unutarnje restrukturiranje mora se provesti u svim dijelovima HNK-a, od umjetničkih ansambala u kojima se treba (između ostalog) uvesti revalorizacija umjetničkog statusa, promjena sistematizacije u smislu bolje i efikasnije organizacije rada u cijeloj tehnici i radionama.

Glavne smjernice moga programa temelje se na navedenim postulatima, uz koje naglašavam i potrebu modernog sagledavanja vlastite baštine, uz stalnu prezentaciju suvremenog stvaralaštva te promociju svjetskih i domaćih klasika koja ne znači dosadne, okamenjene izvedbe, već konfrontaciju s današnjim shvaćanjima kazališne umjetnosti i njezine suvremene percepcije.

Kada se taj iznos podijeli na tri kazališta, stvari izgledaju posve drugačije. Pet sedmina ukupnih sredstava namijenjeno je opernoj i baletnoj produkciji koja je i najskuplja svugdje u svijetu, pa tako i kod nas. Zabluda je da drugačije organizirane, te djelatnosti bivaju jeftinije (npr. operni stagione), jer se za svaku pripremu i izvedbu moraju plaćati honorari (solistima, dirigentima, korepetitorima itd.) Naš problem leži u općem dvostrukom mjerilu: htjelo bi se imati veliku operu, bijeli balet, velike dramske ansambl predstave, a ne bi se htjelo previše potrošiti. To, nažalost, nije moguće.

Koliko godišnje zarađuje HNK?
Vlastiti godišnji prihod HNK-a u Zagrebu je između šest, sedam milijuna kuna.

Koliko HNK dobiva od sponzora?
U vlastiti godišnji prihod uračunat je i prihod od sponzora koji iznosi negdje oko 1,2-1,5 milijuna kuna. Taj prihod uvelike ovisi o općem stanju ekonomije u zemlji i od početka krize je u padu.

Koliko je realno očekivati smanjenje zaposlenih u HNK-u?
Posve je realno, i to u relativno kratkom roku. I u tehnici i u umjetničkom osoblju. U tehnici modernizacijom svih segmenata pozornice i radionica (od izgradnje liftova za dekor do promjene uzvlaka i sl.) kako bi se smanjila potreba za fizičkom radnom snagom, a u umjetničkim ansamblima revalorizacijom postojećih statusa, promjenom sustava zapošljavanja i td.

U posljednje vrijeme čuju se kritike na račun vodstva KD Vatroslava Lisinskog jer ugošćuju estradne umjetnike. Gdje je granica do koje biste išli?
F. G. Lorca tridesetih godina prošlog stoljeća na otvaranju nacionalnog teatra u Madridu rekao je kako nije kazališni čovjek onaj koji samo bulji u blagajnu, jer se novcem ne mogu kupiti snovi. I imao je pravo. Zavaravanje samih sebe da to nije ništa strašno, da se ponekad može i zažmiriti na oba oka i pustiti estradu (ili nešto još gore) na pozornicu nacionalne kuće je opasno. Svaka prodaja duše i ideala ima visoku cijenu i to nikakav šušteći novac ne može opravdati.

Kakva je situacija s popunjenošću programa, koji je profil publike u HNK-u, ima li tu još prostora za unapređenje i kako to mislite provesti?
HNK ima visoki postotak posjećenosti, preko 80 posto gledališta za sve tri grane, no to ne znači da nema prostora za povećanje gledanosti po pojedinim granama. HNK ima velik broj mlade i starije publike. Dio populacije između 25 i 45 godina je onaj na koji se treba orijentirati, jer je to najproduktivniji dio društva, koji opet zbog zahtjeva zaposlenja, odgoja djece i slično, ima malo vremena za večernje izlaske. Upravo smo dogovorili stručno istraživanje ciljanih grupa kako bi se dobio uvid u razloge dolaska ili nedolaska u kazalište. U svakom slučaju, razvijaju se strategije koje bi privukle i taj dio populacije u kazalište.

Pročelnica za kulturu Grada Zagreba najavljuje gradnju zgrade opere u Zagrebu. Ima li za time potrebe i što to konkretno znači po pitanju zapošljavanja ljudi i troškova?
Gradnjom nove zgrade opere neće se riješiti problemi opere i baleta, ni drame. Forma, naime, ne čini sadržaj. U situaciji kada se teško može financirati HNK u jednoj zgradi, ne izgleda realno razglabati o financiranju i dislociranju opere i baleta u novu zgradu. O potrebi za novom operom treba se razgovarati tek nakon brojnih anketa, studija i ispitivanja kulturnih navika Zagrepčana, jer je zapravo broj stalnih posjetitelja (svih) kazališta relativno malen u odnosu na broj stanovnika grada Zagreba. O financijskim troškovima dva pogona tehnike, administracije, povećanih svih ansambala (jer bi se izvodilo predstave svaki dan) ne treba ni govoriti. Mislim da to jednostavno nije realno razmišljanje, jer tek kada HNK postigne maksimum u svojoj umjetničkoj produkciji, tek se onda može uopće i sagledati ima li potrebe za novom operom ili se treba graditi nešto poput Cankarjeva doma u Ljubljani, koji u nekoliko dvorana razne veličine prima raznovrsne dramske, muzičke, operne, baletne ili druge produkcije.

Biografija Sanje Ivić