"Ciklus crteža koji predstavljamo usporedno sa staklenim skulpturama nezaobilazna je poveznica s autorovim ishodištima, a pogled unatrag omogućuje nam da crteže iz sredine osamdesetih povežemo s kasnijima, geometrijski sazdanim oblicima finih rubova ispunjenih mrežastom strukturom i naznakama simboličke sintakse", ističu iz Klovićevih dvora.

Po riječima više kustosice Koraljke Jurčec Kos, linotisak, tehnika kojom se Vrlić koristi od 1994., pojavit će se također reinterpretiran u novim ciklusima crteža na paus-papiru iz razdoblja od 2017. do 2020. koji prate izbor skulptura u staklu za izložbu.

"Tako je nekadašnje slikarsko iskustvo montiranja ili kolažiranja obojenih planova, prskanja, urezivanja, preklapanja ploha evocirano na novim crtežima, a tekstura podsjeća na njegova platna kao i na otiske koji bude predodžbu slikarstva akcije", napomenula je u predgovoru izložbe.

Kaže da se, razgovarajući s umjetnikom u njegovu atelijeru, u veljači 2020., nametnuo sam po sebi zaključak da su "papiri" evidentna podloga, ali i dogradnja staklenoj skulpturi, a u ovom novom ciklusu preobrazbi motiva i materijala otkrivamo poznati poriv za taktilnim, zamišljanim dodirivanjem ploha i spoznavanjem dubina i slojevitosti zarobljena svjetla.

Jurčec Kos ističe kako njegove 'preobrazbe' publici u dvoranama prizemlja Galerije Klovićevi dvori daruju trajni dijalog s autorovim djelom, kao i autorov dijalog sa savladanim tehnikama, kiparskima i slikarskima, to jest dinamično prepletanje stvaralačkog procesa temeljena u osnovi na lirskoj apstrakciji kao rezultatu unutarnjih podražaja i kontemplativne neiscrpnosti repertoara oblika.

Vladimir Rismondo, povjesničar i teoretičar umjetnosti, rekao je da je naziv izložbe ima izvore u tehnologiji obrade stakla, tako i u porijeklu samog materijala. "Naime, autor se okoristio staklenim pločama kojima je Raoul Goldoni svojedobno prekrio pročelje  zagrebačke Galerije Gradec, te koje su iz različitih razloga prestale ispunjavati  svoju primarnu funkciju", dodao je.

Po njegovim riječima, kako je riječ o posebice lijevanome, ne sasvim transparentnome staklu oplemenjenome metalnim oksidima, Vrlić je u tom već obrađenom, ali i degradiranomu materijalu – ponovno u skladu s koncepcijama Mircea Eliadea – prepoznao već prisutnu dimenziju temporalnosti: odbačeno staklo, lišeno prvobitne služnosti, počelo se raspadati i gubiti oblik, ali je pod utjecajem vremena istodobno zadržalo, pa čak i razvilo neka obilježja vlastite materijalnosti.

Anton Vrlić rođen je 1957. u Splitu, a diplomirao je slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1983. godine, u klasi prof. Raoula Goldonija. Do sada je izlagao na 68 samostalnih i više od stotinu grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, a djela mu se nalaze u brojnim galerijama i privatnim zbirkama.

Njegova izložba za javnost je otvorena od petka, 16. travnja do 18. srpnja.