Adam Johnson je, između ostaloga, hodajuća enciklopedija čudnih detalja o životu u Sjevernoj Koreji – tamo se radioaparati proizvode bez gumba za promjenu stanice, jer su već namješteni na jedinu, državnu. Ili: elita režima obožava gledati 'Titanic' Jamesa Camerona, no takve su projekcije rezervirane samo za izabrani krug ljudi u Pjongjangu. U svakom slučaju, nema sumnje oko toga da se Johnson, inače profesor kreativnog pisanja, potrudio u pripremi za svoj roman 'Sin gospodara siročadi', na kojem je radio više godina. Rezultat je takav da su književni kritičari skoro pa jednoglasno oduševljeni, publika isto tako, pa i žiri Pulitzerove nagrade koji je nagradio Johnsonov roman ove godine.

U Hrvatskoj ga je objavio Lumen u odličnom prijevodu Nevene Erak, a Johnson se odlučio pojaviti na Interliberu i promovirati 'Sina gospodara siročadi', usput hvaleći Zagreb kao 'lijep i siguran grad, bez kriminala'. Svoj interes za najbizarniju državu svijeta Johnson ovako objašnjava: 'Zainteresirao sam se za Sjevernu Koreju nakon što sam pročitao memoare jednog prebjega, koji je devet godi a proveo u gulagu. Zanimljivo je da u Sjevernoj Koreji postoji kategorija obiteljskog zločina, odnosno da cijela obitelj ide u gulag ako samo jedan njezin član učini nešto pogrešno. Policijski posao tako se spustio na nivo obitelji te se očekuje da članovi dojavljuju jedni protiv drugih. Obitelj tako pomaže da se provode zakoni režima.'

Nikad se ne može dovoljno naglasiti koliko je Sjeverna Koreja 'jako zatvoreno društvo', pa Johnson napominje da je sve u njegovoj knjizi fikcija te se nada da je uspio dobro zamisliti i izmaštati svakodnevicu ljudi koji tamo žive. 'Novinarima je zapravo teže pisati o Sjevernoj Koreji, nego kada je riječ o mojoj fikciji', konstatira Johnson, koji je godinama istraživao sudbine onih koji su prebjegli iz režima dinastije Kim: 'Ljudi koji su pobjegli iz Sjeverne Koreje duboko su traumatizirani, jer njihov bijeg i znači da je netko blizak nastradao, od onih koji su ostali iza. Mnogi humanitarni radnici su sakupljali njihove priče, ali prebjezima nije lako ni pričati. Kada sam se upoznao s tematikom, počeo sam se pitati kako bih ja odgajao svoju djecu da živimo u Sjevernoj Koreji, kakav bih čovjek bio, kako bih se ponašao kao supružnik, o čemu bih pisao kao pisac...'

No zapravo je malo vjerojatno da bi Johnson uopće pisao književnost, jer kako sam ističe, režim pod najvećom kontrolom drži izražavanje, riječi i govor: 'U Sjevernoj Koreji nema ironije, nitko ne želi riskirati govor s dvostrukim značenjem, tamo svi govore doslovno i jezik je očišćen on mnogo svojih nijansi. Tamo se bez ironije govori da imaju najbolje zdravstvo na svijetu, da su najsretniji, da imaju najbolje vođe, i sve je to izrečeno bez ironije. Ne mislim da svi smatraju kako je to istina, ali nitko ne zna što jest.' U takvom kontekstu zapravo nije iznenađujuće, iako je tragično, što u Sjevernoj Koreji 'nema underground književnosti', ističe Johnson: 'Nema ljudi koji potajno pišu. Već tri generacije iz Sjeverne Koreje nije prokrijumčaren bilo kakav roman ili pjesma, a ljudima se ne dozvoljava da čitaju knjige i romane poput nas. U sovjetskoj Rusiji je primjerice Solženjicin napisao roman u gulagu, koji je objavio kasnije na Zapadu. Zato mi je bio izazov pisati o Sjevernoj Koreji, iako nisam od tamo, ne govorim taj jezik, no htio sam pokušati dati glas tim ljudima.'

Kada je pak riječ o razlikama između života prosječne osobe na Zapadu u odnosu na Sjevernu Koreju, Adam Johnson ističe da je najveća razlika individualnost: 'Narativ naših života je posve različit od onoga od ljudi u Sjevernoj Koreji. Nas se ohrabruje da razmišljamo što želimo biti, svi smo mi centralni likovi naših života, bez obzira na to koliko volimo svoju djecu ili partnere. Imamo mogućnost slijediti snove, biti bolji, nailaziti na prepreke koje ćemo svladati. Tamo niste centralni lik vlastitog života, nego je to Voljeni Vođa, a postoji 22 milijuna sporednih likova. Vaše želje vas mogu dovesti u nevolje, a ljudi poslove biraju tako što u selo dođe netko nadležan, postroji djecu i kaže 'ti ćeš biti ribar', 'ti ćeš biti balerina'. U Sjevernoj Koreji može se imati podnošljiv život ako se slijede sva pravila, ali iz toga slijedi pitanje – kakav je život vrijedan življenja?'

Vlastito iskustvo Sjeverne Koreje Johnson je uspio ostvariti nakon nekoliko godina pokušavanja i sređivanja dozvola, te je posjetio Pjongjang. Tamo je doživio mnoge čudne stvari, kako priznaje: 'Nisam mogao pitati ljude u Sjevernoj Koreji vjeruju li svim tim lažima. Kada sam hodao Pjongjangom, ljudi me uopće nisu ni pogledali, kao da ne postojim. Oni su svi apsorbirali teror režima toliko da mogu ignorirati stvarnost.' Zato Johnsona naročito zanima kako će na njegov roman jednoga dana, kada za to budu u prilici, reagirati ljudi iz Sjeverne Koreje – hoće li ga razumjeti kao fikciju, povijesnu istinu, hoće li se u svemu tome uopće moći prepoznati.

Ali kada je riječ o uglednoj Pulitzerovoj nagradi, taj američki pisac je vrlo prizemljen: 'Sretan sam u braku, imam troje divne djece, posao mi je predavanje o književnosti i kreativnom pisanju, što obožavam raditi, dakle, vrlo sam sretan čovjek. Utoliko sam sa suprugom odlučio da mi dobivanje Pulitzerove nagrade neće promijeniti život, ali je pomoglo da se obrati pažnja na 'Sina gospodara siročadi'.'