Mladi umjetnik Nikola Bojić rođen je 1986. u Splitu. Diplomirao je 2011. na studiju povijesti umjetnosti te muzeologije i upravljanja baštinom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 2013. završio je postdiplomski studij na Harvard Graduate School of Design u Cambridgeu u SAD-u. Upravo je u Cambridgeu i nastao njegov rad 'Praznina u ulici Felton' koji predstavlja u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. S Bojićem smo razgovarali o njegovu radu, umjetnosti i umjetničkom izričaju daleko od tehnologije.

Zašto Vas je osvojio 'misteriozni' gubitak bežičnih signala u ulici Felton u Cambridgeu? Predstavlja li on zapravo izgubljeni 'sveti gral' tehnološkog smisla?

Ulica Felton nalazi se između sveučilišta Harvard na kojem je prije desetak godina pokrenut Facebook te Massachusetts Institute of Technology koji invencijama i istraživanjima konstantno pomiče granice načina na koje komuniciramo. U trenutku kad smo sve ovisniji o tehnologiji koja nas čini sve vidljivijima i povezanijima, zakoračiti u informacijsku prazninu, i to u srcu tehnološki naprednog sustava, bio je poetičan doživljaj. Taj komad praznine zapravo jest neka vrsta svetog grala ili relikvije budućnosti, komad nevidljivog prostora kojem možemo predvidjeti skori nestanak.

323391, 323240, 322681, 322645

U svom ste radu materijalizirali potpunu informacijsku tišinu i optočili je zlatom. Što nam time poručujete? Smatrate li da takva tišina danas zlata vrijedi?

Rad se ne bavi samo informacijskom prazninom, već i pojmom praznine općenito. Proizveli smo svijet prepun 'stvari' i preostaje nam sve manje životnog prostora. Iako je ovo tema koja se već neko vrijeme razvija u domeni filozofije, ekologije te suvremenih arhitektonskih i urbanih teorija, skloniji sam misliti konkretno i lokalno – pitajte samo Trogirane ili Makarane kamo sa smećem koje dnevno proizvode. Za njihovo smeće nigdje nema mjesta jer svi čuvaju svoj komad praznine. U tom smislu, praznina zlata vrijedi, a vrijednost zlata u stalnom je porastu. Kad ovu problematiku premjestite u globalni tehnološki ili geopolitički kontekst, stvari postaju nešto ozbiljnije.

Praznina u ulici Felton

Koliko je Vaš umjetnički identitet 'ograničen' prostorom odnosno okruženjem - bilo da se radi o socijalnom, psihičkom, društvenom, javnom i urbanom? Koji od njih najviše djeluje na Vaš izričaj?

Umjesto nekog aspekta 'okruženja', istaknuo bih specifično 'mjesto' u koje interveniram. U tom smislu apsolutno svaki projekt na kojem radim ograničen je ili proširen upravo onoliko koliko to mjesto dopušta. Zato se moja praksa prvenstveno bazira na istraživanju narativa mjesta. Umjetnost je ispričati dobru priču, a pričanje priča kroz site-specific intervencije jako je uzbudljiv proces koji me dosad odveo na zanimljiva mjesta na različitim krajevima svijeta.

Zašto volite djelovanje u javnom prostoru?

Zato što se u javnom prostoru isprepliću svi aspekti koje ste prethodno spomenuli; urbani, socijalni, psihološki, ekološki, a posebno oni politički. Djelovati u javnom prostoru nužno znači biti politički aktivan, ali ne nužno biti politički aktivist. Projekt koji izlažem u MSU-u postavlja pitanje što se dogodi kada netko prepozna javni prostor kao 'prazninu' i onda ga pretvori u dopadljiv arhitektonski volumen. Tomislav Horvatinčić prije desetak godina na mjestu svog trgovačkog centra na Cvjetnom trgu u Zagrebu zasigurno nije vidio ni staro kino, ni memoriju grada, ni ambijent važnog gradskog trga, već samo prazninu. Prazninu koja zlata vrijedi.

Što mislite o tradicionalnoj umjetnosti lišenoj napredne tehnologije? Imate li na tom području omiljene autore?

Mislim da tehnologija ima smisla samo ako nije sama sebi svrhom, već je medij koji najbolje artikulira i prenosi ideju rada. Uostalom, sve je tehnologija: olovka, kist, sat, skori iPhone 6, nano 3D printer, prvi tiskarski stroj, LED rasvjeta i voštana svijeća. Jako je interesantno da u popularnoj kulturi tehnologiju prepoznajemo isključivo ako je dio nekog novijeg trenda. O tehnologiji mi je daleko zanimljivije razmišljati transhistorijalno, tj. pronalaziti poveznice između jako udaljenih i naizgled nepovezanih povijesnih točaka i fenomena. Na primjer, postat će sve zanimljivije promatrati kako se demokratizacija koju donosi tehnologija 3D printa odnosi prema nekim manje poznatim subverzivnim pokretima unutar prvih tvornica sa početka 20. st. Ova tema se npr. javlja u radovima mladog britanskoga umjetnika Jeremyja Hutchisona ili jednostavnim netehnološkim intervencijama koje parazitiraju na postojećoj urbanoj infrastrukturi u radovima Michaela Rakowitza. Zanimljiv je i noviji rad Santiaga Sierre koji koristi tek pustinjski pijesak da bi napravio natpis SOS kraj skrivenoga izbjegličkog kampa na rubu Sahare. U tom radu nema ništa tehnološkoga, osim što je natpis u pijesku dužine pet kilometara pa je vidljiv samo kroz sučelje Googleove karte. Vrlo primjereno, budući da se svakodnevno puno više ljudi prošeta Googleovom kartom, nego tim dijelom Sahare. Ako po tom principu putujete kroz povijest umjetnosti, dizajna i kulture općenito, put više nije pravocrtan kako nas uče u školi, već je nešto nepredvidljiviji i daleko zanimljiviji.

Što Vas u umjetničkom radu u posljednje vrijeme najviše okupira?

Već neko vrijeme razmišljam o vizualizacijama podataka, kartografiji tj. odnosu teritorija i specifičnog mjesta, objekta ili tijela, o političkim, socijalnim i kulturnim aspektima infrastrukture, ali ne mogu reći da od toga nužno radim neku umjetnost. Štoviše, moj je rad negdje između teorijske, istraživačke i dizajnerske prakse u najširem smislu, pa su i ishodi vrlo različiti, od studije ili knjige, preko instalacije u krajoliku pa do umjetničkog objekta poput ovog koji će biti izložen u MSU-u.