Izložba ‘Data Recovery 1969-2077’, koja se otvara 6. prosinca u zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti (MSU), podsjeća na bogato stvaralaštvo multimedijalnog umjetnika Dalibora Martinisa, ali ne u njegovoj cjelovitosti, kao što upućuje i sam naslov.

‘Kada čovjek radi ovakvu izložbu uvijek se bori između potrebe da stavi sve što je napravio i razumne odluke da to bude dobra izložba, a mi smo možda stali negdje u sredini’, rekao je Martinis na konferenciji za novinare.

Svoju novu izložbu vidi kao svojevrsni arhiv, a ona donosi i puno radova koji dosad nisu bili izlagani ili dovoljno prepoznati. ‘Činilo mi se da nije loše to postaviti, pa da se iz bogatijeg zbira možda napravi revizija onoga što vrijedi ili ne vrijedi u mom radu’, napomenuo je.　

Iako je naslov izložbe preuzet iz informatičke sfere, Martinis kaže da se više nastoji baviti društvenim kategorijama memorije. ‘Data recovery je svima poznat postupak povrata podataka s oštećenog diska koji je, naročito u prvoj fazi kompjutora, bio nedovoljno razvijen pa je uvijek bio fragmentaran, dobili biste samo neke fotografije ili dijelove tekstova’, rekao je.　

‘Ne vjerujem da povjesničari ili ja možemo rekonstruirati vrijeme koje je već prošlo, možemo rekonstruirati ili generirati samo određene fragmente ili dimenzije događaja ili slijeda događaja, a sam cijeli događaj apsolutno je izgubljen’, objasnio je.

Uz tipični prigodni politički govor Martinis je na konferenciji svečano 'preuzeo' MSU uručivši ravnateljici sliku sebe kao predsjednika, koja će tijekom izložbe biti postavljena u njezinom uredu.　

Obećavši mu da će je časno izlagati, ravnateljica Snježana Pintarić, ravnateljica MSU-a, ustvrdila je kako izložba pokazuje koliko je stvaralaštvo jednog od najvažnijih hrvatskih i europskih multimedijalnih umjetnika sveobuhvatno. ‘To je i izložba o revolucionarnom potencijalu umjetnosti i Martinisovoj bezgraničnoj stvaralačkoj energiji kojom kroči kroz desetljeća svog stvaralaštva i svaki se put pojavljuje u nekom novom obliku’, istaknula je.　

Iako izložba donosi pregled Martinisova skoro pedesetogodišnjeg rada, strategija 'data recovery' odbacuje pojam retrospektive. Naime, umjetnik se protivi dovršenosti vlastitog opusa, što je bilo vidljivo i na njegovoj prvoj izložbi 1969. u Galeriji SC-a. Martinis taj rad sada naziva Rad za izložbu 1969, i tretira ga kao radni i nikada dovršeni proces.

Krajnja godina iz naziva izložbe označava godinu nastanka posthumanog entiteta DM2077, koja je odabrana jer označava točno 99 godina od prvog vremenski uvjetovanog razgovora koji je Dalibor Martinis iz 1978. započeo sam sa sobom iz 2010. godine.

Od kritike izlagačkih institucija do ‘palače projekcija’　

Kustosica izložbe Leila Topić i Ana Dana Beroš, arhitektica i uz umjetnika suautorica postava, s Martinisom su radile i na ovogodišnjoj izložbi ‘Request_reply. M/2077’ u Umjetničkom paviljonu, koja je bila svojevrsni uvod u ‘Data Recovery 1969-2077’ u MSU.

Beroš je rekla kako, za razliku od Umjetničkog paviljona gdje je bio kreiran uranjajući ambijent i nehijerarhijski postav, pokušaj uprostorenja ovog projekta izložbe, arhiva ipak nosi laganu strukturu i mekani red’.　

Izložba je podijeljena u cjeline, no kustosica Leila Topić kaže kako su 'labavo povezane’ i ne treba ih shvaćati doslovno. ‘Tih nekoliko cjelina pomažu kao izvjesna orijentacija koja upućuje na pojedine segmente njegova opusa, posjetitelja se 'mekano' vodi kroz izložbu i ne nalaže mu se hijerarhijska struktura kretanja’, dodala je.　

Primjerice ‘Čuvar na izložbi’ tematizira kritiku izlagačkih institucija i galerija kojom se on bavi još od 1978. godine, cjelina ‘Sic transit’ tematizira prolaznost, umjetnikovu i našu univerzalnost pojma kratkotrajnosti života, ‘Binarni niz’ podsjeća na važan dio njegova opusa, a ‘Crvena nit performansa’ na njegovo kontinuirani rad na tom području.　

Za posjetitelje koji poznaju, ali ne poznaju njegov opus Topić smatra važnim i cjelinu ‘Priroda i društvo’ koja ‘problematizira odnose Dalibora pojedinca, prirode kao konstrukta i društva kao fenomena koji je u žiži stvaralačkog interesa većine umjetnika suvremenog izričaja’.　

U tzv. palači projekcije, dosad najvećem 'blacboxu' u MSU, prikazivat će se, najavila je, Martinisovi pionirski radovi koji su već stekli kultni status i postali paradigmatski primjer razvoja video umjetnosti na našim prostorima, recentni, kratki i eksperimentalni filmovi, te dokumentacija njegovih performansa.

Martinis je sa svojim radovima izašao iz muzeja - ne samo na medijsku fasadu već i ispred Muzeja, s radom ‘Nestalo tijelo’ - ogromnim 'policijskim' obrisima kredom na mjestu gdje je stradao neki zamišljeni Guliver, a ušao je i u stalni postav. ‘Na pojedinim radovima umjetnik je izveo intervenciju što će biti iznenađenje za posjetitelje’, napomenula je Topić.

Simpozij u dijalogu s Martinisovom izložbom

Žarko Paić, teoretičar suvremene umjetnosti, najavio je da će se tijekom trajanja izložbe, 15. i 16. prosinca u Dvorani Gorgona MSU-a održati interdisciplinarni simpozij na temu ‘Posthumno stanje i perspektive umjetnosti: Životinja - Čovjek - Stroj’, u organizaciji časopisa ‘Tvrđa’, te suorganizaciju Centra za vizualne studije iz Zagreba i MSU-a.　

‘To je odlična prilika da se uz Martinisovu izložbu poklopi i ono što je iz Hrvatske krenulo - drugačiji filozofijski i kulturologijski način promišljana o tehnologiji, društvu, kulturi i umjetnosti’, ustvrdio je.　

Na simpoziju će sudjelovati filozofi, teolozi, sociolozi, povjesničari umjetnosti, teoretičari kulture, novih medija i vizualnih umjetnosti, a predstavit će se i nedavno objavljena knjiga ‘Svakodnevna alkemija’ teologa i filozofa i profesora na Sveučilištu Cambridge, Borisa Gunjevića.　

Jedan od ciljeva simpozija je propitati nove teorijske putove u razumijevanju naše tehno-kulture s kojom se otvaraju mogućnosti konstrukcije novih svjetova imaginacije.　

Izložba Dalibora Martinisa bit će otvorena do 12. veljače.