U kontinuiranom performansu Stavi sebe na moje mjesto umjetnice Milijana Babić i Ida Hansson zamijenile su svoje životne i radne sredine, s ciljem prolaženja kroz iskustvo nekog drugog života u nekom dugom geografskom uglu Europe. Milijana je otišla u Švedsku, a Ida u Hrvatsku. U periodu od tri tjedna umjetnice su razvile metodologiju istraživanja razlika društvenog odnosa prema umjetničkom radu. Rezultat je izložba otvorena do subote, 4. lipnja u maloj dvorani Pogona Jedinstvo s radnim vremenom od 17 do 20 sati. Propitali smo umjetnice što su još istražile i zaključile tijekom ovog zanimljivog performansa.

Gdje ste se upoznale i kako ste jedna u drugoj prepoznale buduću suradnicu?

Milijana Babić: Sve je započelo tijekom ekspedicije na sjeveru Švedske, u okviru projekta CORNERS of Europe, na kojoj sam imala prilike sudjelovati. Putujući regijom koju sam do tada percipirala pomalo izoliranom, upoznajući umjetnike koji u toj sredini aktivno djeluju, a međunarodno su umreženi, pitala sam se kako bi bilo živjeti i raditi u kraju koji se po svemu razlikuje od onog iz kojeg dolazim, a u kojem koncept izoliranosti ima drugu dimenziju i težinu. Tu ideju sam kasnije htjela istražiti u okviru performativnog rada koji ne bi bio jednosmjeran, koji bi istovremeno reflektirao i geografski ugao 'Balkana', koji je CORNERS također pokrivao. U potrazi za osobom koja bi u umjetničkom eksperimentu zamjene životne i radne sredine pronašla vlastiti interes, zajednička prijateljica i sudionica ekspedicije povezala me s Idom Hansson iz Umee, grada u regiji Västerbotten, u kojem smo kratko gostovali.

Kako biste što bolje razumjele kako različita društva pristupaju umjetnosti i kako tretiraju umjetnike, odlučile ste zamijeniti svoje živote na tri tjedna – Ida je otišla u Rijeku, a Milijana u Švedsku. Kako ste se odlučile za tu metodu istraživanja?

Ida Hansson: Kada smo se konačno i srele, u Lavovu u Ukrajini, primijetile smo da ima podosta sličnosti u načinu kako živimo naše živote. Obje smo neudate, bez dečka, živimo same, bavimo se umjetnošću s političkim i feminističkim stremljenjima i obje koristimo performans i tijelo kao bitno sredstvo izražavanja.

Milijana Babić: Pojedini elementi rada proizišli su iz iskustava umjetničkog rada, društvenog života, traženja partnera i pitanja koja si postavljamo kao žene i umjetnice. Pomicanje granice između života i umjetnosti u periodu od tri tjedna bio je veliki izazov, kao i cijelo iskustvo pomaknute situacije za koju, bez obzira na to koliko dugo smo se pripremale, nismo mogle biti sasvim spremne.

Ida Hansson: Voljela bih dodati da je propitivanje kako različita društva pristupaju umjetnosti samo jedan sloj/pitanje koje smo htjele istražiti. Smatram da je najzanimljiviji dio onaj u kojem otkrivamo naše privatne živote i prostore u kojima obitavamo u različitim krajevima Europe. Rad je ujedno i važan dokument života singl žene umjetnice u tridesetima koja bira ili ne bira život izvan norme.

Ideja o zamjeni mjesta stanovanja nadošla nam je prilično rano u procesu rada, nakon čega smo dosta radile na tome kako ćemo je izvesti i kako bi to u konačnici moglo izgledati. Nismo željele stvoriti nekakvu pretjerano senzacionalističku priču za gledatelje/posjetitelje već biti prema njima što iskrenije. Na putu su nam se ispriječile i mnoge situacije i zadaci za koje nismo bile sigurne kako će se razriješiti; naime obje smo imale i druge važne obaveze. Čak i mimo velikih zadataka, postojale su određene obaveze od strane naših obitelji, prijatelja, kolega… Svi su nas zdušno podržali i pomogli u realizaciji ovog performansa.

Kako bi rad bio što izvorniji i iskreniji, priključile ste se lokalnim društvenim mrežama za traženje partnera, posjetile ste psihoterapeute itd.

Milijana Babić: Intervencija na društvenim mrežama za upoznavanje je element rada koji je donio najviše iznenađenja, kao i neugodnosti, pogotovo za Idu. Dok je Ida na Iskrici bila obasuta eksplicitnim seksističkim porukama do te mjere da je morala prijaviti verbalno zlostavljanje, ja sam na Match.com-u bila suočena sa ‘nedostatkom interesa’ i ‘izostankom inicijative’ od strane muškaraca. Kako bi mogle razumjeti situacije u kojima smo se našle i s kojima se nismo znale nositi,
razgovarale smo o tome i jedna drugoj davale savjete. Na primjer, Ida je mene savjetovala da se moram malo više truditi, a ja sam njoj objašnjavala da su ‘copy paste’ poruke uobičajena stvar, i prevodila joj poruke koje su uporno pristizale ne hrvatskom jeziku, tipa 'Moš’ si mislit da si Šveđanka'. Dok se u njenom slučaju potvrdio stereotip plave Šveđanke, meni su se javljali muškarci sa naših prostora koji žive u Švedskoj ili drugi koji imaju neko iskustvo našeg rata, a sveukupno mogu reći da sam vodila vrlo ugodne razgovore, uključujući i one o umjetnosti.

Razgovor sa psihoterapeutkinjama je element rada koji, pored ostalog, reflektira sam projekt. Potreba za psihološkom pomoći je u datom trenutku bila stvarna, a ne samo dio postavljenog zadatka, s obzirom na nelagodu koja je jednim dijelom proizlazila iz neizvjesnosti samog projekta. U videu koji je predstavljen na izložbi, postaje nebitno koja od nas postavlja pitanje i koja dobiva odgovor, obzirom na slične probleme koje imamo i životne situacije u kojima se nalazimo. Kao prijateljice koje po defoultu razgovaraju o svojim emotivnim stanjima i koje imaju potrebu podijeliti stvari jedna s drugom, možemo reći da se taj dio rada neformalno nastavio i nakon završetka projekta.

Koji je konačni zaključak o tome kako hrvatsko i švedsko društvo pristupa umjetnosti i umjetnicima?

Milijana Babić: Mislim da se radi o nijansama i da su stvari kod nas dosta sivije.

Ida Hansson: Unutar umjetničkog svijeta, gotovo svi mi smo isti/jednaki. Ekonomska i politička situacija u Švedskoj je bolja, za umjetnost i umjetnike. Ideja o važnosti umjetnosti je u Švedskoj od veće važnosti nego u Hrvatskoj, što je vrlo vjerojatno povezano s ekonomskim prilikama. Međutim, pronašli smo više sličnosti no što smo to mogle pretpostaviti. Ja sam naučila mnogo o samoj sebi, moja perspektiva se proširila. Čak i danas, tri godine nakon ta tri tjedna zamjene života, često se referiram na situacije koje su se tada desile.

Stavi sebe na moje mjesto (Put Yourself In My Place) definira se kao dugoročni kontinuirani performans. Hoćete li  nastaviti s metodom zamjene mjesta života i s nekim drugim umjetnicima i umjetnicama?

Milijana Babić: Način na koji je projekt postavljen doveo je do jakog zamagljenja ako ne i brisanja granice između umjetnosti i života, odnosno do realizacije Stilinovićeve ideje da umjetnik, odnosno umjetnica radi i kada spava. U ovom trenutku ne vidim potrebu za nastavkom ovog projekta ni u kojem smislu. Ono što se pitam je kako bih pristupila istoj ideji iz ove perspektive.

Ida Hansson: Uobičajeno je da performans traje nekoliko minuta do nekoliko sati, ili ako se radi o dugoročnom performansu – nekoliko sati do nekoliko dana. Mi smo provele cijela tri tjedna radeći naš performans – a možemo ga nazvati i socijalnim eksperimentom umjetnika. Nazvale smo ga dugoročnim i kontinuiranim jer smo htjele naznačiti njegov početak ulaskom u druge domove, i izlazak, odnosno povratak svojim domovima. Nakon svega, mogla bih kazati i da je ovaj rad toliko povezao naše živote da je na kraju i postao naš život, pa bi se stoga mogao nazvati i beskrajni performans/rad. Možda će se desiti i Stavi sebe na moje mjesto (Put Yourself In My Place) 2, no zasad nema konkretnih planova za njegovu realizaciju.