No iole analitički pogled na šestu bijenalnu izložbu hrvatskog dizajna nedvosmisleno otkriva da rast i razgranatost dizajnerske discipline ne indicira i situaciju u kojoj Hrvatska raspolaže ne samo razvijenom dizajnerskom scenom, već i nizom dobro dizajniranih i etabliranih proizvoda te usluga, ili u kojoj Hrvatska predstavlja državu u kojoj se dizajnerska profesija sustavno konzultira u osmišljavanju brendova i identiteta.

Izložba stoga jest prije svega prilika da se svedu računi u branši: tako su se i selektori složili da su u hrvatskom dizajnu postignuti određeni kriteriji profesionalnosti koje, doduše, prati izvjesna uniformiranost, posebice među selekcijom profesionalnih dizajnera. U tom pogledu, pregled studentskog dizajna otkriva se i kao laboratorij nešto odvažnijih ideja.

Konkretno, na ovoj je izložbi, kao i na prethodnim izdanjima, jasna premoć grafičkog dizajna koji se danas, zbog novih tehnologija i zbog nešto izmijenjene i proširene uloge dizajna, naziva dizajnom vizualnih komunikacija. Plakati, dizajn knjiga i časopisa, ilustracije ... – većina kvalitetnog hrvatskog dizajna odvija se mahom u sektoru kulture (pretpostavka jest da taj društveni segment najviše cijeni važnost dizajna). Unatoč nekolicini zanimljivih rješenja, publika kojoj bi se dizajn, kao univerzalna disciplina današnjice, trebao obraćati, ostaje u tom slučaju relativno malobrojna.

Gradnja sportskih dvorana u Hrvatskoj, čija ekonomska opravdanost ostavlja mnogo mjesta za sumnju, i signalizacija istih bila je barem prilika dizajnerima da izađu iz svoje relativno selektivne kulturne publike te djelomično ostvare širi društveni iskorak.

Segment produkt dizajna, zajedno s modnim, pokazuje se i dalje najbolnijom stavkom hrvatskog dizajna, posebice ako dizajn promatramo u okviru modernističke premise kvalitetnih, pristupačnih i funkcionalnih, masovno proizvedenih predmeta. Stoga dobra rješenja dizajnera poput Grupe, Numen/For Use, Robe često ostaju na razini nekolicine uspješno razvijenih prototipova koji iz niza razloga ne dospijevaju do šire publike.

Kategorija koncept dizajna otkriva se zato kao dinamična. Dok se žanrovski smješta na razmeđu primijenjenog dizajna i suvremene umjetnosti, tzv. koncept dizajn, u nedostatku klasičnog naručitelja, može se pretvoriti u efektno sredstvo društvenog komentara, poput projekta '7 nula' dizajnerice Rafaele Dražić, koji dokumentira ulične intervencije građana Splita kao komentar na novoizabranog gradonačelnika.

Dizajn, kao esencijalno društvena disciplina, zorno reflektira prije svega društvo u kojem djeluje: manjak ili pak nedostatak strategije razvoja, nepostojanje podrške industrije, manjak realne tržišne provjere... Stoga je, nakon posjećene izložbe, moguće primijetiti dvije glavne, iako proturječne smjernice: s jedne strane, svijest o dizajnu kao neophodnoj društvenoj disciplini donekle se profilira, dok situacija 'na terenu' zorno pokazuje da je dijalog između šire društvene zajednice i dizajna kao primijenjene discipline tek u povojima. A dizajnerska zajednica bi tu prije svega trebala priliku za izazivanje aktualnog i nezavidnog statusa quo, ne izgovor.