Pogačar je nedavno objavio prvu zbirku priča pod naslovom 'Bog neće pomoći' (u izdanju Algoritma), što je bio povod za intervju, u kojem razgovaramo o tome zašto se upustio u pisanje proze, njegovom političkom angažmanu i drugim temama.

Otkud vi u prozi? Prethodno ste se oglašavali prvenstveno poezijom i manje publicistikom te se baš i nije činilo da vas zanima proza. Hoće li nestati 'bezobrazno talentirani pjesnik', kako piše na omotu zbirke, Marko Pogačar?

Ne bih ulazio ni u talent ni u bezobrazluk, suviše je neodređenosti, proizvoljnosti u tim kategorijama. A proza me uvijek zanimala, samo što nisam znao kako je pisati. Ovom knjigom pokušao sam donekle ovladati tom vještinom. I to sam odlučio učiniti javno; ima nešto u onoj Štulićevoj 'bolje jedan koncert nego pedeset probi'. Vidjet ćemo koliko je to bila dobra odluka. A što se tiče nastajanja i nestajanja – bez ikakve pretenzije da uspoređujem – sebe, kao i Roberto Bolaño, u prvom redu vidim kao pjesnika, sumnjam da će se to promijeniti. I mislim da sam tu više u pravu nego Bolaño, koji se na kraju najboljim pokazao upravo u svojoj prozi. Imam skoro gotovu pjesničku knjigu, očekujem je početkom iduće godine. Iako, knjige su kao jazavci, s njima se nikad ne zna.

Možete li objasniti naslov zbirke - 'Bog neće pomoći'?

Vrlo je jednostavan, pokušao sam biti koliko je god to moguće precizan. Čini mi se da na bar dva načina ukazuje na jednu nepobitnu činjenicu – na neko apstraktno, metafizičko utočište nije nam se osloniti. To uvjerenje povlači dugoročne i kratkoročne konzekvence; ima 'osobnu' i 'socijalnu' dimenziju, iako je potonje sasvim teško razdvojiti. Treba naučiti živjeti s vlastitom konačnošću, što za mene uopće nije lak zadatak. Također, za sve se – za sva prava i slobode koje priželjkujemo – treba izboriti sam; svakakve sumnjive utvare nikad nam nisu i neće čuvati leđa.

Prva je priča vrlo uznemirujuća, s time da je njen naslov 'Klao sam' zapravo najmanje strašan. Zašto ste se odlučili na to da starac s iskustvom u klanju razne vrste svoje podvige pripovijeda dječaku? Kako ste se snašli pišući iz takve perspektive?

Uvijek me zanimala psihopatologija ratnih zločinaca i/ili njezin izostanak, ona famozna banalnost zla. Nikako nisam mogao pojmiti mirnoću i tu hladnu opačinu koja je, čak godinama i godinama poslije, izbijala iz tih staraca, tih ustaških koljača tipa Dinka Šakića, da ostanemo na referencijalnom okviru ove priče. Zapravo, mislim da tu nema ništa banalno. Ostaje neka čudna jeza i, istovremeno, odlučnost da se ti zločini ne zaborave. Da se ne dopusti da se ponove.

U knjizi ima dosta rata. Dosad se nije činilo da vas ta tematika previše zanima, što se promijenilo?

Djelomično bih se složio – jedan dio ove knjige bavi se vremenom pred sam rat, a drugi nekim više ili manje konkretnim poraćem; ratne epizode zapravo posve izostaju. Također me ovdje više zanimala patologija čitavog tog mehanizma – oni koji su za sve odgovorni – te neka vrsta njenog vodenog žiga, nevidljivog, ali stalno prisutnog na čelu stanovnika Jugoslavije, nego konkretna analitika; nju uglavnom ostavljam za neke druge, manje uvijene forme. Od nje, razumije se, nipošto ne treba bježati. I tu me prije svega zanima čišćenje u vlastitom dvorištu.

Na koricama knjige hvali vas se kao majstora atmosfere. Ja zato pitam – a što je sa zapletom?

U literaturi me nikad nisu previše zanimali zapleti, za mene je to poprilično irelevantna kategorija apropo literarnosti književnog djela. Skoro uopće ne čitam žanrovsku književnost, iako joj, kad je prisutno, ne odričem majstorstvo. Knjige koje sam pročitao ostaju mi u sjećanju baš po atmosferi, toj nekoj nijansi, crnilu koje ostavljaju pod noktima. Ukratko, bez razmišljanja bih mijenjao sve Pavličićeve, Tribusonove, što ja znam čije romane za jedan 'Peščanik' Danila Kiša.

Koji su vam favoriti ili inspiracije među kratkopričašima svijeta?

Zapravo i nisam neki ljubitelj kratke priče. To je s jedne strane majstorska forma koja zahtijeva golemu zanatsku vještinu, a s druge strane je u taj format relativno lako svašta prošvercati. Ali volim Salingera, Bernharda, Flannery O'Connor, Albaharija, Carvera, Pynchona, nabadam. Već iz ovog popisa jasno je da na neki način preferiram roman…

Malo politike. Nedavno ste sudjelovali u raspravi o feminizmu. Pokazali ste se tamo politički iznenađujuće radikalnim. No ostali ste tada dužni odgovor na pitanje – ako je nasilje jedini način rušenja neoliberalno-kapitalističke diktature (kako ste rekli), zašto ste se od njega ograđivali? Jeste li spremni osobno preuzeti odgovornost revolucionarnog ubijanja, ako i kada bude potrebno?

Zaista smatram da se ozbiljna sistemska promjena, u ovim okolnostima, a i s historijskim iskustvom – mislim pritom na promjenu koja će ići u korist većine, naroda – neće ostvariti 'mirnim putem'. Eksploatatori izvlaštenima i eksploatiranima jednostavno neće, niti ikada jesu, prepustiti njihov zasluženi dio kolača bez da im se stane na grlo. Kako i kada to učiniti, pitanje je konkretnih historijsko-političkih okolnosti i tome adekvatne taktike. Što se tiče pitanja, na njega je teško odgovoriti apstraktno, ne znam. Volim vjerovati da bi u situaciji oružanog otpora moj antifašizam prevladao nad mojim kukavičlukom. Drugim riječima, beskonačno poštujem španske borce, ali lako je mlatiti tuđim mudima. Uostalom, ne mislim da je ubojstvo, pa i revolucionarno, ikakvo herojstvo, eventualno nužda. Herojstvo je za napredne ideje biti spreman poginuti.

Koliko je 'Bog neće pomoći' politična knjiga? Odnosno, mnogo je smrti i ubijanja u njoj, a isto je rijetko rezultat, recimo, strasti, ljubomore, već više društveno-političkog konteksta.

Sve su knjige na ovaj ili onaj način politične. U 'Bog neće pomoći' pokušao sam se nekim akutnim političkim temama baviti nešto neizravnije, a opet dovoljno eksplicitno i nedvosmisleno. Pokušao sam pritom iskoristiti jedan ne sasvim realistički prosede koji je do sada kod nas bio uglavnom rezerviran za neke sasvim drugačije teme, kao neka vrsta šetnjice za one hoch, liberalne 'lijepe duše'. A što se smrti i nasilja tiče – pa osvrnimo se oko sebe! Oni uglavnom, u ogromnom postotku, proistječu izravno iz društveno-političkog konteksta, iz premisa maksimalno neegalitarnog, eksploatatorskog sistema. Ubojstvo iz strasti je danas luksuz.

Za kraj, ako nije privatno, otkud vi u Berlinu?

Sada sam u Berlinu, i tu mi je dobro. Ne znam hoću li se, kada i gdje vratiti, nemam planova. Mjesta postoje da se mijenjaju. Zapravo, ne sviđa mi se konotacija riječi 'povratak', volim svako izmještenje odnosno umještenje promatrati kao novu epizodu, novi komadić slagalice. Ne vjerujem u snažne, sigurne tokove, radije se priklanjam rukavcima, meandriranju; više volim brzo i bistro nego tromo i sigurno, mulj. U mulju se odmah zalijepe kapci, uvuče se pod kožu, zatrpa pluća. Kako to jednom sjajno reče Rosa Luxemburg: 'Oni koji se ne miču ne primjećuju vlastite okove.'