Negdje pri početku filma 'Trenutak sna', tijekom jednog od efikasno ubačenih flashbackova iz arhive Filmskih novosti, legendarni glazbeni urednik Siniša Škarica definira trenutak u kojem je rock'n'roll u Jugoslaviji primljen pod plašt službene kulture. Riječ je o nastupu grupe Džentlmeni, preteče Yu grupe, na proslavi Titovog rođendana ranih sedamdesetih, u bivšoj državi slavljenog kao praznik Dana mladosti.

Žika i Dragi Jelić prethodnog ljeta usvirali su Džentlmene do savršenstva na terasi hotela na Hvaru, skidajući pjesme s magnetofonskih traka Radio Luksemburga, koje im je iz Beograda avionom, pa trajektom, slao treći brat, nedavno preminuli Rade. Tako usvirani i upicanjeni po tadašnjoj rokerskoj modi zasvirali su u nekom skrivenom kutku hola beogradskog Doma sindikata, a predsjednik SFRJ je prošao, kimnuo u znak odobravanja, vjerojatno povukao dim kubanske cigare i rock je u Jugoslaviji tim činom postao košer.

Ovo je samo jedna od priča koje nam u 'Trenutku sna' vješto prepričava američko-srpski redateljski zanatlija Darko Lungulov, dosad nam najpoznatiji po njujorško-beogradskoj igranoj paraboli 'Tamo i ovde' sa Cindy Lauper, Davidom Thorntonom i Mirjanom Karanović. Lungulov već u ovom filmu iz 2009. pokazuje senzibilitet za fino tkanje u portretiranju međuljudskih, posebno obiteljskih odnosa u situaciji fizičke razdvojenosti i privikavanja na udaljenu sredinu. Taj sentiment u 'Trenutku sna' podiže na znatno višu razinu, aplicirajući je na priču o bendu čiju jezgru čine braća Jelić i njihov nećak Petar, a nadživio je bivšu državu kao jedan od rijetkih kulturnih entiteta na ovim prostorima koji se nije politički, društveno, pa ni kulturno kompromitirao.

Jugoslavija kao alegorija

Nominalno dokumentarac, a zapravo punokrvna emocionalna drama, film govori o boljim vremenima i boljim ljudima koji će i ova, sve gora vremena progurati snagom obiteljske ljubavi. Pritom, što je možda i najvažnije, Lungulov uglavnom uspijeva izbjeći zamku upadanja u jamu jugonostalgične patetike. Jugoslavija je, naime, u filmu tek alegorijsko sredstvo, lik u filmu koji kao društveni okvir ili pozadinski kontekst omogućava da ti bolji ljudi bolje funkcioniraju.

Naime, uz glavnu priču – pedeset godina dug otpor Yu grupe zubu vremena – pratimo osobnu dramu Petra Jelića, nećaka osnivača benda Žike i Dragog Jelića, koji u Yu grupi već gotovo 30 godina svira gitaru. Jelić i njegova supruga Aleksandra izgubili su prvog sina pet dana nakon rođenja, a drugi sin im je osoba s posebnim potrebama, s čak četiri dijagnoze: hidrocefalus, cerebralna paraliza, epilepsija i autizam. Kako bi mu pružili odrastanje u koliko-toliko normalnim uvjetima, sele se u Švedsku, gdje dječak pokušava odrastati uz podršku brižne socijalne države, dok Petar ne želi prekrižiti glazbenu karijeru te se, čak i u epidemiji covida, vraća svojim vitalnim stričevima u Vučićevom kućnom pritvoru za umirovljenike kako plamen Yu grupe ne bi usahnuo.

Lungulov je dovoljno suptilan da nam nigdje u lice ne govori da smo nekad živjeli u socijalnoj državi koja je hendikepiranoj djeci, unatoč napretku medicine, nudila bolje mogućnosti za podršku od svih njezinih sljednica. Umjesto toga, on vještom montažom priču o Petru križa s fragmentima prošlosti koji nose specifičnu težinu obiteljske drame, poput mitske uspomene o odlasku Yu grupe u London.

Potkraj sedamdesetih je, naime, malo nedostajalo da Yu grupa postane prvi izvozni proizvod jugoslavenskog rocka, kada su snimali u Londonu s producentom Deep Purplea, a u legendarnom klubu Marquee razvaljivali publiku s 'Kosovskim božurima'. Ipak, umjesto dvotjedne turneje s Allman Brothers Bandom i potencijalne svjetske karijere, Jelići odabiru povratak obitelji, Žikinoj trudnoj supruzi i rasprodanoj Hali sportova u rodnom Novom Beogradu.

Ovi fragmenti su prikazani i vizualno dojmljivim snimkama s kamere super 8, čije su desetke rola braća Jelić ustupili redatelju Lungulovu, a on ih spretno umontirao s kadrovima koncerata iz gotovo pedeset godina postojanja benda te već spomenutom potresnom pričom Petra Jelića. Bezbrižna ljetovanja u kampu u Puli pretapaju se s pokušajima dječaka da prohoda u Švedskoj, kadrovi šivanja šljaštećih outfita za londonski koncert sa žestokom verzijom 'Čudne šume', u kojoj sedamdeset i nešto godišnjaci Dragi i Žika deru gitaru i bas kao da su pedeset godina mlađi.

Šteta je jedino što je katalog Yu grupe u filmu malo reduciran, neke se pjesme čak i ponavljaju, no i tih nekoliko hitova pokazuju da je to jedini jugoslavenski rock mastodont koji je odolio zubu vremena: svirački virtuozi koji to nikad nisu bili radi gitarske pirotehnike kao Točak, majstori kompozicije koji su, za razliku od Bregovićevog silovanja, zvuk Balkana znali prirodno stopiti s rockom, uvijek skromni, nepretenciozni divovi samokontrole, opušteni poput alasa na Dunavu, koji su ne jednom opjevali. Ukratko, jedan od rijetkih bendova koji je trebao, mogao i morao nadživjeti Jugoslaviju dobio je dokument vremena po svojoj mjeri, a mi, u ovoj eri sarkastičnog poptimizma, rijetku potvrdu da i starenje može biti dostojanstveno.