U Zagrebu ste sudjelovali na konferenciji o Ženama u filmskoj industriji u organizaciji DHFR-a. Kakva su vaša iskustva kao glumice u industriji kojom tradicionalno dominiraju muškarci? Vidite li probleme i ako da, koji su?

Prvo bih rekla da je sama konferencija vrhunski organizirana i da sam se zaista osjećala ugodno i dobrodošlo. Hvala DHFR-u na tome. Kad je već došlo do toga da se organiziraju javni paneli na temu žena u filmskoj industriji već je siguran pokazatelj da izvjesnih problema ima. Ono što ja osjećam da se ova umjetnost bavi pričom, jer film to jeste. Tu treba i tražiti rješenja.

Jesu li glumci i u BiH bolje plaćeni od glumica, kao što je slučaj u Hollywoodu?

Uglavnom ugovore ne znamo jer nisu javni, ali onoliko što znamo jest da muškarci igraju više i vrlo često važnije uloge od žena pa se već na taj način i njihova tržišna vrijednost povećava, jer postaju prepoznatljiva imena. Glumice teže dolaze do takve pozicije.

Na moderiranom razgovoru sudjelovali ste s kolegicama Nedom Arnerić, Lanom Barić, Helene Kuhn i Ksenijom Marinković. Koji su zaključci i imaju li vaša iskustva više sličnosti ili razlika?

Naša iskustva su podjednako slična i različita te zavise od državne podrške kulturi i vremena u kojem radimo. Primjerice, Neda Arnerić, koja je najveći dio svoje karijere ostvarila u jednom drugom državnom uređenju, kad je kultura, naročito filmska bila izuzetno cijenjena i za nju se izdvajao silan novac, ima pozitivna iskustva iz tog vremena. S druge strane, glumica Helene Kuhn, koja radi u Francuskoj i Americi itekako ima jaka iskustva konkurencije, surovog tržišta, ali isto su tako prijedlozi rješenja o kojima ona govori najzanimljiviji i već dokazano uspješni. A to je da se okrenemo jeftinim produkcijama za web. Suština je izbaciti priče koje će privuči pažnju i iznijeti nove stavove. Gledanost će odrediti uspješnost i otvoriti mogućnosti boljeg financiranja. Sigurno je dobar prijedlog da se podrže scenariji sa ženama kao glavnim likovima, scenariji koji će mnogo kompleksnije i stvarnije prikazivati žene svih doba. Tome se treba nadati i onda će i ovaj nesklad između spolova nestati.

Radili ste s velikim brojem poznatih redatelja/redateljica, od Roberta Altmana, Angeline Jolie, Jasmile Žbanić, Jasmina Duraković, Elmira Jukića, Emira Kusturice, Antonija Nuića i Bobe Jelčića. Imate li neke autore skojim posebno volite ili biste voljeli surađivati?

Redatelj/redateljica za mene su vrlo važni suradnici i bez njih ne želim niti volim raditi. Biramo se uzajamno, tako da je tu uvjet jedna sjajna kemijska i energetska razmjena koja je po pravilu uzbudljiva. Tako da su to suradnje kojima se rado vraćam.

Glumili ste u filmu Angeline Jolie, 'U zemlji krvi i meda', kako vam je bilo raditi s njom?

Angelina je glumica i njen pristup je svakako zbog poznavanja obje strane ispred i iza kamere, temeljit i nježan. Tako da je njen način vođenja glumca izuzetno učinkovit i može glumca daleko voditi u njegovom unutarnjem izrazu. Inače, primijetila sam da redatelji s kojima sam radila, a koji imaju glumačkog iskustva imaju sposobnost da lako opuste glumca i vješto ga smjeste u emotivni okvir koji je potreban za određenu ulogu.

Jednom prilikom izjavili ste da vam dobro stoje uloge ljubomorne žene, kakve ste odigrali u filmu 'Ja sam iz Krajine, zemlje kestena' Jasmina Durakovića i u seriji 'Dobrodošli u Orient Express'. Kako to?

Ljubomora sama po sebi je i smješna i tragična emocija i tako nas i gura da radimo komične i dramatične stvari, zbog toga tu vidim jedan ogroman i zanimljiv prostor za glumačku igru.

Otkrili ste da u novom filmu Jasmina Durakovića igrate novinarku. Postoji li neka uloga koju još niste, a voljeli biste odigrati?

Načelnicu policijske stanice. To bih rado igrala. 

U jednom intervjuu spomenuli ste da ima sve manje ženskih uloga? Što mislite o tome i pretpostavljate li zašto je to tako?

Zato što još uvijek malo žena piše i što još uvijek stidljivo govorimo o sebi.

Radili ste s Antoniom Nuićem na filmu 'Sve džaba' i s Bobom Jelčićem na filmu 'Sam samcat' koji je nedavno prikazan i u hrvatskim kinima. Kako vam je surađivati s hrvatskim redateljima, postoji li netko s kime biste voljeli raditi’. 

Obojica su rodom iz BiH. Svakako su hrvatska škola i oba izvanredni. Sjajna iskustva. Antonio Nuić, bili smo mladi, ali znam da me je inspirirao.  Bobo Jelčić, s kojim sam nedavno radila i imali smo neko fino vrijeme ako ništa da osjetim s koliko dara Bobo je mene vodio točno onuda kuda je htio, moje je bilo samo da slušam, jer smo već na audiciji ustanovili da se naša čitanja uloge Kate poklapaju. 

Planirate li možda neku novu suradnju s hrvatskim redatelji/cama?

Da je do mog planiranja već bih ja svako malo bila tu, ja mogu samo da meditiram i želju šaljem u kosmos i čekam da djeluje na hrvatske redatelje, ali evo već se nešto dogodilo - bila sam pozvana na panel. Možda već sad netko mašta o meni.

Jednom prilikom ste otkrili da, kad ostanete sami i uhvatite predah od obiteljskog života i brige o svoje dvoje djece, volite časopise o kvantnoj fizici i astronomiji. Odakle ta strast? 

Pa neke stvari do kojih su naučnici iz te oblasti došli objašnjavaju neka moja iskustva i pretpostavke. U svakom slučaju traženje najsitnije čestice i istraživanje prostranog univerzuma, nas podsjeća da smo samo dio nečeg veličanstvenog i savršenog.